Kaže da dnevno prepješači oko 40 kilometara, a da je o našoj zemlji i ljudima znao samo ono što je vidio kod Branislava Ivanovića i Nemanje Matića iskrenost, predanost i prijateljsku naklonost. Od Lila do Beograda trebalo mu je 70 dana, 1.807 prepješačenih kilometara, 2.626.000 koraka i, između ostalog, 109 kafa.
Vremena za gubljenje nema, posebno kad se svakodnevno hoda od 30 do 50 kilometara, i najčešće spava u šatoru. Treba organizovati ručak, odmor, pogledati mape. U Srbiji do sada nikada nije bio, i o njoj je znao samo ono što je vidio kod naših fudbalera koji su igrali u Engleskoj. Podsjeća da je za klub iz Portsmuta, čiji grb nosi na duksu tokom putovanja, prije 18 godina igrao miljenik navijača, Dejan Stefanović. Putovanje počinje u Lilu, odakle je iz Britanije stigao vozom.
Govori o tome zašto je odlučio da putuje za Irak i kako vidi Srbiju.
Da li je ovo tvoje prvo humanitarno putovanje i zašto si se odlučio na takav korak?
– Ovo zapravo nije moje prvo dobrotvorno putovanje. Moj posljednji veliki dobrotvorni izazov bio je da biciklom pređem 3.500 kilometara od Portsmuta do Volgograda. Ovo radim iz dva razloga. Prvi je da ispitam granice svojih mogućnosti. Prošao sam Evropu na biciklu i sada želim da vidim da li mogu da je prepješačim. Drugi motiv, što je još važnije, je da prikupim što više novca za dobrotvornu organizaciju “Vor Čajld”, koja pomaže djeci u zemljama pogođenim ratom. Želio sam to da uradim već neko vrijeme, ali morao sam da budem strpljiv zbog kovida.
Zašto si odabrao Irak kao krajnje odredište?
– Kurdistan sam odabrao kao krajnju destinaciju jer sam smatrao da ako mogu da prepješačim Evropu, zašto onda ne bih otišao još malo dalje i istražio Bliski istok. Takođe, nije tako teško dobiti vizu za Kurdistan, pa zato Irak.
Koliko novca namjeravaš da prikupiš?
– Konačni cilj je prikupiti 10.000 funti za organizaciju “Vor Čajld”. Nadam se da ću to postići hodajući svaki dan između 30 i 40 kilometara dok ne stignem u Irak. Za sada sam na dobrom putu.
Kako pronalaziš puteve i planiraš rute?
– Planirao sam rutu koristeći Gugl mape. Bilo je jednostavno, unesem ‘Irak’ i pratim uputstva. Ova ruta me je vodila kroz Francusku, Njemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, a na putu za Irak proći ću kroz Bugarsku i Tursku.
Da li si do sada nekada bio u Srbiji?
– Srbija je jedina zemlja na mom putovanju koje nisam ranije posjetio, tako da nisam imao pojma šta da očekujem. Moja glavna briga na ovom putovanju je koliko su putevi laki za hodanje. Bio sam iznenađen koliko su vozači bili ljubazni prema meni. Automobili i kamioni se pomjeraju i daju mi dosta prostora. Takođe, bio sam iznenađen koliko ljudi, čak i u malim selima, dobro govori engleski. Tako da je bilo prilično lako komunicirati sa ljudima u prodavnicama i pekarama.
Da li si nešto znao o Srbiji prije dolaska?
– O Srbiji prije dolaska ovdje jedino sam znao za srpske fudbalere koji su igrali u Premijeršipu, poput Branislava Ivanovića i Nemanje Matića. Obojica imaju reputaciju poštenih, vrijednih i prijateljski nastrojenih ljudi. Zadovoljstvo je vidjeti da je 99 odsto ljudi koje sam upoznao u Srbiji opravdalo očekivanja da će biti kao i fudbaleri koje znam. Gdje god sam do sada bio u Srbiji, dočekan sam sa ljubaznošću.
– Osim ljudi, ono što sam najviše zavolio u Srbiji je hrana. Svaki dan posjećujem pekare.
Šta je ono što ti se najviše svidjelo u pekari?
– Juče sam jeo stvarno fino pecivo. Imao je čokoladni premaz i u sredini je bio karamel sos, veoma ukusan.
Da li svo vrijeme hodaš ili ponekad stopiraš?
– Hodam 99 odsto vremena. Jedini put kada ne hodam je ako neko stane da me odveze. To se do sada dešavalo samo u Srbiji. Neću stopirati, ali ako neko želi da me povede niz put onda ću to sa zadovoljstvom prihvatiti.
– Uglavnom spavam u šatoru. Ipak, ako pada kiša, potražiću jeftin hostel. Sve rute pronalazim samo pomoću Gugl mapa. Uglavnom hodam sporednim putevima, ali ponekad su me karte odvele kroz njive u kojima je bilo dosta blata.
– Poslije Srbije ću putovati kroz Bugarsku, Tursku i nadam se da ću u februaru stići u Irak.
Koliko kilometara pređeš dnevno i da li ćeš se iz Iraka za Francusku vratiti pješke?
– U prosjeku dnevno prepješačim između 30 i 40 kilometara. Najviše što sam prepješačio bilo je 50 kilometara, ali to sam uradio samo jednom. Definitivno ću se iz Iraka za Britaniju vratiti avionom.
Da li si do sada nailazio na neke ozbiljnije poteškoće?
– Srećom, još nisam morao da idem preko ozbiljnih planina. Ali bilo je nekoliko teških perioda. U Austriji su noćne temperature pale na -4 stepena Celzijusa, tako da je spavanje u šatoru bilo veoma neprijatno. Na sjeveru Srbije, kada sam ušao u zemlju, padala je kiša bez prestanka nedjelju dana, zbog čega je hodanje bilo veoma otežano i uz puno blata.
Šta za tebe predstavlja hodanje?
– Za mene je hodanje potpuna sloboda. Sve o čemu moram da brinem je da stavim jedan korak ispred drugog i da jedem puno hrane. To je odličan način da ostanete u formi i da vidite svijet i upoznate razne vrste ljudi.
Koliko je teško održati mentalnu stabilnost kada toliko hodaš?
– Mentalne poteškoće se mijenjaju svakog dana. Neki dani su laki, drugi dani su teži. Ako prolazim kroz loš dan, samo moram da nastavim da hodam. Stvari će biti bolje. Kad su dobri, zajašem talas.
Ima li čovjek koji toliko hoda slobodnog vremena na putu?
– Sada kada su se kazaljke vratile sat unazad, a dani su sve kraći, imam sve manje slobodnog vremena. Ali, kada se zaustavim u gradu na dan ili dva, lijepo je opustiti se i istražiti.
Šta poslije Iraka, da li planiraš još neku ovakvu avanturu?
– Možda odem biciklom od Engleske do Katara da bih sljedeće godine gledao Svjetsko prvenstvo u fudbalu, rekao je Mičel na kraju intervjua za RTS.
Mičel Džouns se nada da u nedjelju stigne do bugarsko-srpske granice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu