Zbrajale su se žrtve i štete. Pomoć je nudio ko god je mogao. U uništenom gradu, među svim tim ruševinama, buknula je solidarnost. Onih koji su rođeni u ovom gradu, koji su u njega doselili, onih koji su imali nekog svog u Banjaluci.
Rame uz rame stajali su tada i Živko i Emir i Josip. Banjalučani. To im je bila nacionalnost. Cilj je bio jedan, svoj grad dići iz pepela, da bude još ljepši i na ponos svima. Svjedoci tog vremena pričaju da su i zvaničnici grada učestvovali u gradnji. Odjela, kravate i fotelje tada nisu bile važne. U to vrijeme radilo se za porodicu, komšije, sugrađane, zemlju, ne za ličnu korist.
U godinama nakon potresa Banjaluka je “procvala”. Izniklo je naselje u kojem se danas nalaze najviše zgrade, dobila je novu Gimnaziju i druge škole, bolnicu na Paprikovcu, najpoznatiju robnu kuću u ovom dijelu Krajine…
Malo po malo ljudi su se iz šatora useljavali u barake i zgrade. Osim solidarnosti, zavladao je i optimizam. Očima su svjedočili ispunjenim obećanjima političara, koji su tada, i te kako, držali do svoje riječi.
Teški dani bili su podnošljiviji kada je postojala komšijska sloga, kada su svi radili za isti cilj, kada je pomoć zaista stizala gdje je potrebna, kada su se političari ponašali kao običan svijet, a ne bogom dani funkcioneri. Kada nije bilo bitna nacija, ime, u koju bogomolju ko ide i da li je rođeni ili nerođeni Banjalučanin.
Živko, Emir i Josip radili su i za nas, koji danas imamo privilegiju ili priliku da živimo u ovom gradu, podignutom iz pepela, još ljepšem i umivenijem nego prije 1969.
Imamo mi danas puno lijepih zgrada, ulica, robnih kuća, kafića… Ali nemamo solidarnosti, srčanosti, niti vjere u bolje sutra, kao naši sugrađani prije pola vijeka, zbog kojih mi danas živimo u ovako lijepom gradu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu