Sankcije sa Zapada su poremetile rusku ekonomiju, ali i živote običnih Rusa koji sada nemaju pristup proizvodima mnogih čuvenih brendova.
Međutim, mnogo je ozbiljniji uticaj samog rata u Ukrajini i ruskog režima. Kritičari rata se žestoko kažnjavaju, a mnogi su pobjegli iz zemlje. Ukrajinci sve češće napadaju dronovima na ruskom tlu.
– Dok sam stajao i gledao Ruse kako polažu cvijeće u znak sjećanja na opozicionog lidera Alekseja Navaljnog, jedan mladić je podijelio svoju reakciju na smrt Navaljnog u zatvoru. „U šoku sam“, rekao mi je, „kao prije dvije godine, 24. februara: kada je počeo rat“ – navodi urednik BBC-ja zadužen za Rusiju Stiv Rozenberg.
Kako je rekao, to ga je nateralo da razmišlja o svemu što se desilo u Rusiji u protekle dvije godine otkako je Vladimir Putin naredio invaziju na Ukrajinu.
– To je katalog drame, krvoprolića i tragedije: ruski rat je donio smrt i uništenje Ukrajini; ruska vojska je takođe pretrpjela ogromne gubitke; ruski gradovi su granatirani i napadnuti dronom; stotine hiljada ruskih muškaraca regrutovano je u vojsku; Vagnerovi plaćenici su se pobunili i krenuli na Moskvu; njihov vođa Jevgenij Prigožin je kasnije poginuo u avionskoj nesreći; Međunarodni krivični sud izdao je nalog za hapšenje predsjednika Rusije zbog navodnih ratnih zločina; sada je mrtav najglasniji kritičar Vladimira Putina – piše Rozenberg u analizi za BBC.
On je ukazao da su mnoga dešavanja već bila unaprijed najavljena.
– 24. februar 2022. bio je prelomni trenutak. Ali gledajući unazad, put je bio jasan. Rusija je 2014. anektirala Krim od Ukrajine i vojno intervenisala u Donbasu; Aleksej Navaljni je bio otrovan nervnim agensom 2020. i zatvoren 2021. Domaća represija u Rusiji prethodila je invaziji Ukrajine, ali se od tada ubrzala – kaže on.
Prema njegovim riječima, što se tiče Vladimira Putina, dvije godine nakon ovog rata on zvuči sve sigurnije i odlučnije da pobjedi svoje neprijatelje u zemlji i inostranstvu. On se buni protiv Amerike, NATO-a i EU i predstavlja ruski rat u Ukrajini kao rat protiv Rusije od strane „kolektivnog Zapada“, egzistencijalnu bitku za opstanak njegove zemlje.
– Kako i kada će se završiti? Ne mogu da predvidim budućnost. Mogu, međutim, da se sjetim prošlosti. Nedavno sam u ormariću kod kuće pronašao prašnjavu fasciklu sa kopijama mojih ruskih depeša od prije više od 20 godina: ranih Putinovih godina. Pregledavajući ih, bilo je to kao da čitate o drugoj galaksiji udaljenoj od nas svetlosnim godinama. „Prema nedavnoj anketi, 59% Rusa podržava ideju ulaska Rusije u Evropsku uniju…“ napisao sam 17. maja 2001. „NATO i Rusija aktivno traže bližu saradnju: znak obema stranama da stvarna pretnja svjetskom miru ne leži jedna na drugoj…“ (20. novembar 2001.) – piše Rozenberg.
On kaže da nije jedina osoba koja se pita kako se situacija toliko promijenila nagore.
O tome je pričao sa bivšim šefom NATO lordom Džordžom Robertsonom.
– Putin sa kojim sam se sreo, sa kojim sam dobro sarađivao, sa kojim je osnovao Savet NATO-Rusija je veoma, veoma različit od ovog gotovo megalomana u ovom trenutku. Čovjek koji je stajao pored mene u maju 2002. godine, odmah pored mene, i rekao da je Ukrajina suverena i nezavisna nacionalna država koja će sama donositi odluke o bezbjednosti, sada je čovjek koji kaže da (Ukrajina) nije nacionalna država – ispričao je Robertson
Lord Robertson se čak sjeća da je Vladimir Putin razmišljao o članstvu Rusije u NATO-u.
– Na mom drugom sastanku sa Putinom, on je izričito rekao: “Kada ćete pozvati Rusiju da se pridruži NATO-u?” Rekao sam: “Mi ne pozivamo zemlje da se pridruže NATO-u, one se prijavljuju”. A on je rekao: “Pa, nećemo stajati u redu pored gomile zemalja koje nisu bitne” – rekao je Robertson Rozenbergu.
Robertson je rekao da ne misli da je Putin zaista želio da se prijavi za članstvo u NATO.
– Želio je da mu se to predstavi, jer mislim da je uvijek mislio – i sve više misli – da je Rusija velika nacija na svjetskoj sceni i da joj je potrebno poštovanje koje je imao Sovjetski Savez. On se nikada neće udobno uklopiti u savez ravnopravnih nacija, koje će sjediti za stolom i raspravljati o interesima zajedničke politike – rekao je on.
“Rastući ego”
Lord Robertson ističe da je Sovjetski Savez nekada bio priznat kao druga supersila na svijetu, ali Rusija danas ne može to da tvrdi.
– Mislim da je to na neki način pojelo (Putinov) ego. Kombinujte to sa povremenom slabošću Zapada i na mnogo načina sa provokacijama sa kojima se suočavao, kao i sa sopstvenim rastućim egom. Mislim da je to promijenilo pojedinca koji je želeo da sarađuje sa NATO-om u nekoga ko sada vidi NATO kao ogromnu pretnju – rekao je Robertson.
Moskva stvari vidi drugačije. Ruski zvaničnici tvrde da je proširenje NATO-a na istok ono što je potkopalo evropsku bezbjednost i dovelo do rata. Oni optužuju NATO da je prekršio obećanje Kremlju, dato navodno u danima na samrti SSSR-a, da alijansa neće prihvatiti zemlje koje su ranije bile u orbiti Moskve.
– Sigurno nije bilo ničega na papiru. Nije bilo ništa što je bilo dogovoreno, nije postojao nikakav sporazum u tom smislu. Ali je lično Vladimir Putin potpisao Rimsku deklaraciju 28. maja 2002. Isti papir koji sam potpisao, a koji je zadržao osnovne principe teritorijalnog integriteta i nemešanja u druge zemlje. On je to potpisao. Ne može da krivi nikog drugog – kaže Robertson.
“Ne želimo rat sa Zapadom”
Rozenberg piše kako se u Solnečnogorsku nedaleko od Moskve, u parku mogu videti brojni murali i spomenici posvećeni dramatičnim događajima u protekle dvije godine. Tu su murali poginulim vojnicima, grafiti podrške Vagneru, cvijeće Alekseju Navaljnom.
On je pričao sa Rusima koji su izrazili strah od onoga što ih možda čeka.
– Pitam Lidiju Petrovnu, u prolazu sa unukom, kako se život promijenio za dvije godine. „Naše fabrike sada prave stvari koje smo kupovali u inostranstvu. To je dobro“, kaže Lidija. „Ali tužna sam zbog mladića, zbog svih koji su ubijeni. Nama sigurno ne treba rat sa Zapadom. Naš narod cijeli život nije vidio ništa osim rata, rata, rata” – piše Rozenberg.
Kada je razgovarao sa jednom Marinom, ona je hvalila ruske vojnike za koje kaže da „vrše svoju dužnost“ u Ukrajini. Zatim je pogledala svog 17-godišnjeg sina Andreja.
„Ali kao majka, plašim se da će moj sin biti pozvan u borbu. Želim mir što prije, da se ne plašimo onoga što dolazi sutra”, citira Rozenberg njene riječi.
Jedno nedavno istraživanje je pokazalo da je 30 odsto Rusa uplašeno da izrazi svoje mišljenje o ratu, čak i prijateljima i porodici.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu