Jedan od većih izdataka svakako je opremanje djece u školu koje, po jednom školarcu, košta koliko i jedna minimalna plata u RS. Dakle, za knjige, školski pribor, nešto najosnovnije odjeće i obuće, roditelji po djetetu moraju da stvore najmanje 450 KM. Ovaj iznos puta broj djece nije nimalo teško izračunati koliko je to minimalaca, ali je teška muka za one koji te pare moraju da obezbijede.
A to su svi roditelji koji rade za plate koje nisu ni približne prosječnoj zaradi u RS, tako da njima jedva mogu da plate režije i obezbijede dovoljno hrane.
Bez obzira na hroničnu besparicu s kojom kubure preko cijele godine, jesen im ipak pada najteže, jer se tada samo niže trošak za troškom, a svaki veći od onog prethodnog.
Naime, čim se snađu za pare za školu, što veoma često podrazumijeva pozajmljivanje od rođaka i prijatelja, na glavu im se obruši izdatak za nabavku drva, koji je još teži od onog „školskog“. E, tu već nemaju puno izbora, nego da se zapute u neku banku i MKO, jer najmanje 1.000 KM za desetak metara ogrijeva nije svota koju ljudi s platom od 600-700 KM mogu da imaju u šteku.
Dakle, samo za ova dva izdatka, a pod pretpostavkom da imaju dva školarca, jedna porodica mora da obezbijedi skoro 2.000 KM koje, već od početka septembra u ratama moraju da vraćaju onima od kojih su pare pozajmili. Da li prijateljima, da li bankama – svejedno, jer dug je dug…
Tako, ovaj trošak podijele na taman toliko mjesečnih rata da se posljednja, nekako, poklopi sa novom pozajmicom, i tako ukrug. Ne zato što vole nekom da duguju, nego zato što od svojih mjesečnih primanja jednostavno ne mogu da odvoje više, inače bi bukvalno upali u egzistencijalnu ugroženost. Ovako, preživljavaju, a samo oni znaju kako.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu