Hronika

KO JE BIO RUKOMETAŠ KOJI JE IZVRŠIO SAMOUBISTVO Posljednji intervju Novaka Boškovića: Javnost treba da zna sve o reprezentaciji

Vijest da je srpski rukometaš Novak Bošković izvršio samoubistvo potresla je sve ljubitelje sporta i cjelokupnu javnost u Srbiji.

KO JE BIO RUKOMETAŠ KOJI JE IZVRŠIO SAMOUBISTVO Posljednji intervju Novaka Boškovića: Javnost treba da zna sve o reprezentaciji
FOTO: SCREENSHOT

Kako nezvanično saznaje Blic, Bošković je iz pištolja u legalnom posjedu sebi ispalio metak glavu. U tom trenutku u stanu je bila supruga bivšeg reprezentativca, a motiv samoubistva biće utvrđen tokom istrage.

Momak koji je karijeru počeo u Crvenki, a igrao još za Vrbas i Priboj u Srbiji, bio je član izraelskog Hapoela. Takođe, Bošković je na EP 2016. godine bio član reprezentacije Srbije. Jedan od posljednjih intervjua za domaće medije dao je za portal Srbijasport.net, koji je objavljen 5. novembra 2018 i koji prenosimo integralno.

Reci nam Novače gdje si upoznao rukomet? Da li je to bio pravi korak za tebe? Sa koliko godina si načinio prve rukometne korake?

Davne 2003. otišao sam na trening kao i većina moje generacije jer je to bio popularan sport u Crvenki, bila je to jedna zdrava priča, igrači su selektirani po kvalitetu što govori činjenica da je cijela moja generacija u inostranstvu. Bili smo kulturna djeca i nismo plaćali članarinu.

Nastupao si u Srbiji za Crvenku, Vrbas i Priboj, gdje si igrao najljepši rukomet?

– Teško mi je da se odlučim, u Crvenki sam odrastao i sve lijepe uspomene me vežu za moje mjesto, u Vrbasu sam postao odgovorniji što na terenu što u životu, za mene je to bilo jedno veliko iskustvo jer nisam imao protekciju. U Priboju sam stekao ozbiljniju afirmaciju i shvatio da mogu da igram rukomet na višem nivou i da je vrijeme da se oprobam u inostranstvu.

https://www.instagram.com/p/BsMWtKpBaFd/?utm_source=ig_embed

Interesantna karijera je iza tebe, Makabi, Cimos Koper, Tatabanja, Dinamo Bukurešt i Hapoel Rišon. Gdje ti je bilo najljepše obzirom da si najveći dio karijere proveo u Izraelu pa se zbog toga pominje “Princ Izraela”. Kako bi ocijenio rukomet u Izraelu i da li može da parira ozbiljnijem rukometu?

– Makabi je posebna priča, moje prvo inostranstvo, imao sam dvadeset i jednu godinu kada sam došao u prosječan klub u Izraelu. Nije se toliko znalo za njega, tamo sam napravio istorijske titule i dobio tu laskavu titulu. Za ukupno pet godina osvojio sam dvije titule, jedan kup, igrao EHF grupu, polufinale “Challenge Cup”, bio sam najbolji strelac tog takmičenja, ljudi su me voljeli i mjesto mi je bilo zagarantovao pa sam tako imao epizodne uloge u Evropi. Cimos Koper je bio klub kakav se poželjeti može ali kriza je učinila da se on ugasi. U Tatabanji je bilo super, došao sam na insistiranje tadašnjeg selektora i pokazalo se uspješno iako sam izašao iz teške povrede ahilove tetive, pružao sam dobre partije i završili smo na trećem mjestu odmah iza Vesprema i Segeda. O Rumuniji ne bih trošio mnogo riječi jer nema ništa pozitivno da kažem, jednostavno nisam se snašao, odnos kluba i igrača je loš, gledaju te kao radnika u fabrici, ne poštuju ugovore i misle da zavisiš od njih što nije bilo tačno u mom slučaju. Nakon par mjeseci sam promijenio klub, vratio sam se u Izrael, ovoga puta u Hapoel gdje sam osvojio duplu krunu i opravdao taj nadimak što me prati baš protiv mog Makabija u finalu. U Izraelu ulažu mnogo novca u rukomet i samo je pitanje kada će isplivati gore. Evo sada u prošloj EHF nedjelji, pobijedili su Poljsku u kvalifikacijama za EURO 2020. i dokazali da se može računati na njih u budućnosti.

Nastupao si za reprezentaciju Srbije kada je bila na visokom stepenu, ali u Poljskoj (EP 2016) se desio veliki kiks i reprezentacija je osvojila 15. mjesto usljed eliminacije iz grupe u kojoj je bila Poljska, Francuska i Makedonija. Protiv Francuske si odigrao vrlo dobar meč i ubilježio 3 pogodaka ali kvalitet je prevagnuo na drugu stranu pa ste izgubili 36:26. Došao je odlučujući meč sa reprezentacijom Makedonije gdje je rezultat bio neriješen što je značila eliminacija. Šta bi mijenjao u tom trenutku? Da li je moglo bolje?

– Pa moglo je bolje sigurno, ali to su one utakmice kada jedna lopta odlučuje sve. Naravno kritičari su uvijek tu, sve znaju, mene je sport naučio da se uspjeh gradi radom na sebi a ne kritikom drugih zato je malo njih na terenu a puno na tribinama.

https://www.instagram.com/p/BA0V09WoX-O/?utm_source=ig_embed

Kakva iskustva nosiš iz reprezentacije? Kakvo je tvoje sadašnje viđenje reprezentacije i da li bi se odazvao pozivu jer pružaš ozbiljne partije u klubu.

– Iako sam zabilježio dvadesetak nastupa, vidio sam mnogo stvari i ne bojim se da pričam o tome, situacija je katastrofa i mora da se promijeni sve iz korena, od ljudi koji to vode pa sve do odnosa igrača prema zemlji. Kada obučeš dres reprezentacije to više nisi ti, nemaš ime i prezime, predstavljaš svoju zemlju, od tog sekunda nema boli, nema umora, nema ne mogu, tvoje ponašanje i način borbe moraju biti takvi da predstavljaš svoju zemlju onako kako je doživljavaš. Zato smatram da za reprezentaciju ne treba da igraju najbolji već oni koji su spremni da izginu na terenu. E kod nas je to najveći problem, oni najbolji su odustali jer su razočarani kao i ja, ćute i gledaju svoja posla a to nije dobro. Javnost treba da zna sve. Ja vejrovatno ne dobijam poziv jer nemam menadžera, ne promovišem se preko “rukometnog” sajta i prestao sam da finansiram sebi put. A ovi što bi trebalo da ginu, tu su, imaju veliki uticaj menadžera koji im obećava sve i svašta a to nije realno. Oni zabilježe par nastupa i misle da će da se prodaju u neki veliki klub poput Kila. Ni ti momci nisu krivi samo su pogrešno učeni da stavljaju sebe i svoje interese ispred svetog grba. Misle takođe da su zvijezde a onda uslijedi loš rezultat, debakl. Ko je kriv? Matke, Perke, sada Perun, pa nisu! ali na njih je najlakše usmjeriti prst i smijeniti ih, lako će doći neko novi. U slučaju kada bih dobio poziv siguran sam da bih ga odbio uz obrazloženje selektoru naravno. Mnogi će to osuditi, ali ja nisam manji Srbin od njih, sebe smatram najvećim, jednostavno ne mogu da radim sa ljudima gdje je prioritet da se vrati oprema a ne da se napravi rezultat gdje reprezentativci sami sebe finansiraju a oni prikazuju suprotno, gdje igrači troše svoje tijelo a poslije povrede ih niko ne nazove a kamoli posjeti. Reprezentacija mi duguje, to su putni troškovi. Nikada mi nije palo na pamet da tužim svoju reprezentaciju jer sam prije svega Srbin. Ne želim da neko drugi uzima novac uz obrazloženje mi nećemo da tužimo reprezentaciju ali eto takva je situacija koja mora da se mijenja iz korjena. Pitao sam nekoliko puta za putne troškove ali odgovora naravno nije bilo. Ja ne bih da gubim dragocjeno vrijeme na nešto što nema svrhu. Kada se odazovem dam 100%. Trenutno to nisam i ne želim da nosim dres iz koristi, već da bih napravio uspjeh.

Da li si ikada razmišljao o povratku u Srbiju i koji bi to klub mogao biti?

– Ako budem ikada igrao u Srbiji biće to u Crvenki, ne iz koristi već iz zadovoljstva, da pomognem djeci koja budu tada igrala i da prenesem iskustva da mogu mnogo više.

I na kraju, da li ćeš nastaviti sa rukometom u nekoj drugoj sferi nakon rukometne karijere i šta bi poručio mladim rukometašima i rukometašicama, šta je najbitnije da bi uspjeli u onome što žele?

– Kada kao igrač izađem posljednji put sa terena biće kraj, posvetiću se isključivo sebi i porodici jer oni sada najviše ispaštaju. Svim mladima, ne samo sportistima, uvijek kažem da je najbitnije biti ambiciozan imati volju, postaviti cilj i samo raditi na sebi. Vrijeme će pokazati ko je bio u pravu.

Predsjednik rukometnog saveza Srbije Božidar Đurković rekao je za “Blic” da je šokiran viješću da je rukometaš Novak Bošković izvršio samoubistvo.

(Srbijasport.net)

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije