Duda za portal Telegraf kaže da je 1992., kada je imala 29 godina i dijete staro 12 mjeseci, došla na hirurgiju u Nišu u polusvjesnom stanju.
Tri doktora su me pregledala i vratili su me kući, jako su bili drski. Sjećam se, vikali su na mene da ustanem sa kreveta, a ja nisam imala snage. Osjećala sam umirem od bolova. Sve me je boljelo i povraćala sam. Izbacili su me maltene iz ordinacije – prisjetila se Nišlijka.
Kako dalje navodi, kada ju je brat vidio kući, bio je ljut jer su je ljekari vratili.
– Brat me je vratio kolima ispred hirurgije i na sav glas zvao:”Lazo, brate, gdje si? Sestra mi umire”. Dr Laza se od nekud stvori. Sjećam se samo da je vikao: “Žena umire”. Imala sam 29 godina samo i djevojčicu od godinu dana. Ništa više ne znam šta je sa mnom bilo – priča sagovornica.
Kako dalje navodi, operacija je trajala 6 sati, kako joj je dr Lazić rekao.
– Žuč je pukla, izlila se po organizmu. Slijepo crijevo puklo, bilo je zalepljeno za kičmu. Te noći, sjećam se, malo sam bila budna i vidjela dr Lazu, sjedi na stolici pored mene. Sklanja mi znoj sa lica. Sutradan umirem od bolova. Injekcije novalgetol u bolnici nema. Moj dr Laza dođe meni i samo mi reče: “Izdrži, čekaj me, vraćam se brzo”. Vraća se duša moja i donosi injekcije, zove sestru da mi da. Tako danima. Kad god sam zaspala i probudila se moj doktor bio je pored mene – kaže Duda koja dr Lazića zove bratom, jer ga je nakon što joj je spasio život, tako i posmatrala.
– Ležala sam nepomično i pitala ga: Brate moj mili, reci mi zašto ova operacija ovoliko boli? Na to će on: “Nisi imala jednu već dvije operacije”. Bila sam u šoku kada mi je ispričao šta mi desilo. Rekao mi je da su sekunde bile u pitanju. Mjesec dana sam provela u bolnici. Da nije njega bilo, tada bi se moj život završio – ispričala je Nišlijka koja je nekoliko godina kasnije oboljela od tumora na dojci.
Tada je njen doktor Laza ponovo bio tu za nju, u još jednoj nevolji.
– On je bio moj anđeo. Zahvaljujući njemu, moje devojčice danas imaju živu majku. Ali smo se mnogo namučili, i on i ja. Operacija tumora je bila katastrofa. Poslije operacije sam postala alergična na konce. Otvarao mi je ranu tri puta da vidi šta je u pitanju. Stanje se pogoršavalo. Na kraju je otkrio da sam alergična na konce, skinuo ih je i previjao me tri do četiri puta dnevno. Tri mjeseca. Odakle mu tolika snaga da se bori sa mnom ne znam i nikada mi neće biti jasno – kaže sagovornica koja je svom doktoru posvetila pesmu.
Potresni stihovi pjesme posvećene dr Lazi
– I danas ko juče suze se skupile u grumen pa niz lica na dlanu ih sve skupila. Rasplaka me brate moj mili objava jednog gospodina Nenada, pita čovjek: “Gde je ovaj doktor do sad bio, kako se za njega nije čulo?”. Razumjela sam ga, pa evo sta mu odgovorih: “Za njega je svako znao, ponajviše onaj što je teško bolovao”, tužne su reči koje je podijelila Duda.
– Bio je, rekoh, stena od čovjeka, visok oko metar i devedeset, a kad u klompama hodnikom srećan prošeta, bio je i mnogo veći. Sa slušalicama oko vrata, nasmijanog lica, svakog pacijenta pomiluje sa rukom onom njegovom milom i dragom – napisala je Nišlijka koja je svoju tugu pretvorila u stihove pjesme.
– Tješio nas da će bolje biti, da ćemo iz postelje ustati, da ćemo se životu radovati. Ceijeli Balkan morao je da zna, kakvog doktora ima. Znaju Hrvati, Muslimani, Goranci, Slovenci a najmanje Srbijanci. Da, tako sam rekla i istina je to, najviše ga poznaju oni preko Drine.
Iz mrtve je mnoge podizao, meni vjeru i nadu u životu vratio. Na ivici sam smrti bila, a onda ko da sam zahvaljujući tebi vaskrsla.
I evo sada o tebi moj anđele pišem, oprosti, suze ne mogu da izbrišem. Liju ko iz kabla, i neka ih, neka padaju. Tebi se mnogi vise ne nadaju, da ćemo se u ovom životu opet sresti, za pomoć tebe brate moliti. Ali jedno znam, iz srca te nikom ne dam. Čuvam te ko zjenicu oka svoga tako mi života moga.
I srešćemo se mi jednom u drugom životu, i onda ću ti reći sve što boljelo me. I Klinički centar Niš nosiće ime tvoje, to zasigurno gotovo je.
I ne dam te, i čuvam te ko najdraže blago… Moj živote… Moja nado. Nekada tvoja najteža bolesnica bledog, umornog lica, a danas autor Duda Pavković – napisala je Nišlijka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu