Stalno se zahvaljujem nepoznatoj donorki, ne znam joj ime, znam samo da je imala 20 godina i da sam zbog nje danas ovdje na ovom svijetu.
– Već četiri godine živim sa tuđom jetrom i zato svoj “drugi rođendan” uvijek posvjećujem nepoznatoj djevojci koje više nema, a koja je meni donirala organ. Ona je spasla moj život, bila je dobrovoljni donor organa i beskrajno joj hvala na tome – rekla je Lidija u svojoj ispovijesti za Informer.
Za pregovore sa porodicama zaduženi koordinatori
U 40 zdravstvenih ustanova, među kojima je pet transplantacionih centara i 35 donor bolnica, Srbija ima imenovane koordinatore i članove koordinacionih timova!
Koordinatori razgovaraju sa porodicom svaki put nakon dijagnostikovane moždane smrti potencijalnog davaoca organa. Tek ako porodica kaže “da”, nastavlja se dalji proces presađivanja organa.
Poziv koji se pamti
Svake godine na dan kada je dobila novu životnu šansu Lidija se javno zahvaljuje svom “anđelu čuvaru”.
– Pune četiri godine su prošle otkad je jedna mlada djevojka zauvijek otišla od svoje porodice, a mene vratila mojoj porodici. Ne znam ko je moj donor, jer po zakonu te informacije ne smiju da se otkrivaju. Samo znam da je to bila djevojka od 20 godina, koja je zavještala svoje organe. I hvala joj na tome. Vjerujem da njenoj porodici nije bilo lako da donese odluku o transplantaciji, ali zahvaljujući njihovoj humanosti i pristanku, ja sam izliječena, a moj život je spasen. Na neki način ona živi kroz mene – poručuje Lidija.
Poziv koji se ne odbija i koji je za Lidiju bio jedini spas dobila je u januaru 2018. I dan-danas se jasno sjeća, kaže Lidija, tog osjećaja kada je čula da će biti operisana.
– Zazvonio mi je telefon i to je bio moj poziv! Javili su mi da sam izabrana za operaciju. U isto vrijeme sam osjetila i sreću, i strah, i tugu, ali i olakšanje. Milion pomiješanih osjećanja… Ali želja za životom bila je mnogo veća od bilo kakvog straha. Operisana sam 20. januara, na Jovanjdan, u Urgentnom centru. Operacija je bila vrlo teška i komplikovana, ali sve je na kraju dobro prošlo. U timu koji me je operisao bili su doktori Branislav Kecman, Bane Olujić, Nataša Petrović, Đorđe Ćulafić i Tamara Alempijević i njima ću vječno biti zahvalna – priča ova hrabra djevojka i napominje: Vječno hvala
Četiri godine od nove šanse za život
– Tek sam nakon presađivanja organa shvatila koliko sam nekada bila bolesna. Koža mi je danas druge boje, imam više snage, moje noge više nisu otečene. Prosto se osjećam zdravo i puno života. Inače, moja životna borba počela je još 2000, kada mi je kao djevojčici otkrivena autoimuna bolest jetre. Imala sam sreće da su moju bolest otkrili u ranoj fazi, jer je ona podmukla, često nema simptoma, pa se često prekasno otkrije… Određena mi je terapija i narednih 12 godina živjela sam potpuno normalan život, uz, naravno, redovne kontrole. Međutim, 2012. godine došlo je do naglog pogoršanja i napredovanja bolesti i tada sam se prvi put susrela sa terminom transplantacija. Na sreću, na kraju se sve dobro završilo po mene i ja danas živim normalnim životom. Život pod maskom
Život s transplatacijom u doba korone
– Iskreno, naš cijeli život nakon transplantacije izgleda baš ovako, kao život u doba korone. Mi, ljudi kojima su transplantirani organi, nosimo maske, izbjegavamo okupljanja, čuvamo se strogo od prehlada i virusa. Osjetljivi smo, narušenog imuniteta i ni po koju cijenu ne bismo smjeli da se razbolimo. Tako da mi ovaj “korona način” života nije bio ni čudan ni nepoznat. Ali straha i zebnje je svakako bilo. Pogotovo na početku, kada je sve bilo još uvijek nepoznato. Bez razmišljanja sam se vakcinisala i iz ugla nekoga kome je život bio ugrožen zaista ne mogu da razumijem antivaksere i njihove teorije!
Lidija dodaje i da su tokom epidemije transplantirani pacijenti imali ogromnu podršku svojih ljekara, koji su im bili na raspolaganju 24 sata – i za savjete i preglede, ali i za sam proces testiranja na kovid-19.
Dr Petrović: Ljudi odbijaju organe zbog korone
Član transplantacionog tima anesteziolog dr Nataša Petrović bila je u operacionoj sali zajedno sa kolegama kada su se borili sa Lidijin novi život. Prema njenim riječima, ljekari nakon transplantacije sa pacijentima postanu kao porodica.
– Stalno smo u kontaktu, pričamo o svemu, znamo šta im se dešava, poznajemo njihove porodice. Među njima je bila i naša prelijepa Lidija… Njeno djetinjstvo je prekinuto bolešću. Sa 12 godina dobila je ozbiljnu hroničnu autoimunu bolest. Djetinjstvo je provela po bolnicama i, čini mi se, sazrela prije vremena. Bila je na programu za transplantaciju u Italiji, ali, nažalost, tamo su se stvari zakomplikovale. Na sreću, program je zaživio i kod nas i Lidija je postala naš pacijent. Urađena joj je transplantacija jetre prije četiri godine, baš na Svetog Jovana – priča sagovornica.
Na pitanje koliko je teško raditi u doba korone dr Nataša Petrović odgovara:
– Imali smo problema i zbog kadra koji je bio maksimalno angažovan po kovid-bolnicama, ali i zbog pacijenata koji su bili preplašeni. Kad bismo ih pozvali na operaciju, dešavalo se da zbog straha od zaraze odbiju da dođu na transplantaciju. Prošle godine uspjeli smo da uradimo svega nekoliko transplantacija – jetre, bubrega i srca, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu