Magazin

Dnevnik jednog Kokija (7): Kad na ručak stigne Mila cunami

Pomislim ponekad da sam više nego pas, jedini prijatelj sa posebnim potrebama, ali vjeran mojoj porodici.

Dnevnik jednog Kokija (7): Kad na ručak stigne Mila cunami
FOTO: VANJA SAVIĆ/ USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Shvatio sam brzo da moja prisutnost ispunjava dom smehom toplinom i ljubavlju. Svi vole kada trčakaram, lajem, prevrćem se i zavabljam ih. Kako sam pametan! Primjetili ste? Bar za jednog maltezera.

Vikendom je u našem domu žurka bez prestanka. Jako se radujem kad mi dođu Nikola , Jelena i njihova ljepotica bišonka Mila. Dok Nina sprema ručak, ja sam okupan i čekam kod ulaznih vrata bišonku Milu. Hmmm pristaje joj to ime. Evo ih.

Pročitajte još

Nina se potrudila oko ručka, a ja sam samo čekao da je vidim. Evo ih. Nina viče stiže cunami. Nikad se tako ne izjurimo skačući s kreveta na krevet i fotelju, kao kada stugne u naš dom. Često nam poslije jurnjave daju lijepe poslastice. Moram priznati da je Mila spretnija od mene tako što svoju nagradu čuva šapicom, dok za to vrijeme ne pojede moju. Ili je možda pametnija?

Ne sekiram se, jer Đuri za vrijeme ručka uvijek slučajno ispadaju komadi mesa ispod stola, tako da je moj stomačić pun. Ne mogu reći da Milu smatram partnerkom, više mi je sestra. Mnogo je volim, a i ona mene.

Kada neko pogleda poslije naše igre izgleda kao da smo dobro sredili dnevnu sobu, a mene glava zaboli kad vidim taj haos. Otima mi igračke, ali Mili sve praštam, jer izgleda kao neka pahulja ili vila. Kad svi završe sa ručkom, ja i Mila legnemo svako na svoju stranu i dremkamo.

Djeluje mi kao da sam posljednji atom snage uložio za igru. Dohvatim svoju krepenu igračku i stavim njušku preko nje. Kako samo divno zaspim u krugu moje divne porodice.