Život više neće biti isti: Usvojite 11 Aristotelovih pravila za sreću i gledajte kako se sve mijenja

Aristotel, jedan od najuticajnijih filozofa svih vremena, razvio je sveobuhvatan sistem etike vrline iz kojeg možemo učiti i danas.

U Nikomahovoj etici Aristotel je predložio da su ljudi društvena, racionalna bića koja nastoje da “dobro žive”. U tu svrhu razvio je etički sistem osmišljen da nam pomogne da postignemo eudajmoniju, grčku riječ koja znači “dobar život“.

Do eudajmonije se dolazi tako što živimo časno i razvijamo svoje karakterne osobine sve dok više ne moramo da razmišljamo o svojim izborima prije nego što donesemo ispravnu odluku.

Takva osoba biće srećna, ali ne na isti način kao hedonista. Težiće samousavršavanju i živjeti život punim plućima. Naime, takva osoba postaje inspiracija drugima, pa oni žele da budu poput nje.

Šta su vrline?

Aristotel vrline vidi kao karakterne osobine i sklonost ka djelovanju na određeni način. Stičemo ih praksom i oponašanjem “moralnih uzora”, sve dok ne uspijemo da internalizujemo vrlinu. Postajemo umjereni vježbanjem umjerenosti, hrabri vježbanjem hrabrosti itd. Na kraju, vrlina postaje navika.

Dalje objašnjava da je svaka vrlina “zlatna sredina” između poroka viška i manjka. Ako uzmemo za primjer umjerenost, porok manjka znači neuzdržanost, dok porok viška znači pretjerivanje. Aristotel obe krajnosti smatra poročnima. Čovjek će znati koliko može da popije, ali neće piti ni previše ni premalo.

Koje su Aristotelove vrline?

Vrline koje navodi u svojoj Nikomahovoj etici su:

Hrabrost: sredina između kukavičluka i nepromišljenosti; hrabra osoba je svjesna opasnosti.

Umjerenost: vrlina između pretjeranog uživanja i neosjetljivosti. Aristotel bi jednako kritikovao osobu koja nikada ne pije kao i onu koja pije previše.

Liberalnost: vrlina darežljivosti, zlatna sredina između škrtosti i davanja više nego što možete da priuštite.

Veličanstvenost: vrlina raskošnog življenja, između škrtosti i vulgarnosti. Aristotel ne zagovara asketizam, ali upozorava i na pretjeranu raskoš.

Velikodušnost: vrlina povezana s ponosom; sredina između potcjenjivanja sebe i umišljenosti. Podrazumijeva djelovanje u skladu sa sopstvenom vrijednošću i težnju ka veličini.

Strpljenje: vrlina koja upravlja temperamentom. Strpljiva osoba ne smije da se previše naljuti, ali ni da propusti da se naljuti kada treba.

Istinitost: vrlina poštenja, između sklonosti laganju i netaktičnosti ili hvalisavosti.

Duhovitost: između gluposti i nepristojnosti; vrlina dobrog smisla za humor.

Prijateljstvo: iako se možda ne čini kao moralna vrlina, Aristotel tvrdi da je ključno za dobro proživljen život. Nalazi se između neljubaznosti i pretjerane druželjubivosti.

Stid: sredina između pretjerane sramežljivosti i bestidnosti. Osoba s pravom mjerom stida razumije kada je pogriješila, ali se ne boji da rizikuje.

Pravda: vrlina poštenog odnosa prema drugima, između sebičnosti i nesebičnosti..

Aristotel etiku vidi više kao umjetnost nego kao nauku, a njegova objašnjenja namjerno nisu strogo određena. Moramo naučiti šta je ispravan pristup u pojedinoj situaciji kao dio sopstvenog moralnog razvoja.

Takođe ne tvrdi da se pravila ne smiju kršiti: to što je neko pošten ne znači da nikada ne može da slaže ako je to potrebno. Time etika vrline postaje fleksibilnija od deontoloških etičkih sistema, ali i zahtjevnija za primjenu, jer sami moramo procijeniti kada je opravdano lagati, ljutiti se ili biti ponosan, prenosi N1info.hr.