Od pokojnog majora Krstića emotivnim riječima oprostio se i njegov prijatelj iz djetinjstva, komšija sa kojim je odrastao u Zagrebu.
– Poneki događaji, poneki susreti, poneka prijateljstva, ostave nas bez riječi u nekom trenutku života. Jednostavno, ne znaš šta bi rekao, kad se dese, iako znaš šta bi rekao. Ali…
Ponekad je bolje ne reći ništa, jer to puno više govori, nego stotine važnih riječi koje bi izgovorio u jednom dahu. Reči ionako prođu pored nas kao vjetar, dok tišina ostaje i poslije svih izgovorenih riječi. Da nastavi priču…
Ovih dana, izgubio sam prijatelja. Prijatelja sa kojim nisam imao neko veliko prijateljstvo, zajedničke planove, česte susrete i sve ono što donose velika prijateljstva. Nekako, nismo se puno družili, da ne pokvarimo naše dugogodišnje prijateljstvo.
Potekli smo iz sličnih vojnih vazduhoplovnih porodica, odrasli smo zajedno u Zagrebu, “u kraju!”, što bi neki rekli. I cijeli svijet nam je bio jedan park između Lastovske i Gruške ulice.
Zajedno smo igrali fudbal, smišljali gluposti, grudvali se sa klincima iz kraja preko ulice i mirno odrastali. On je uvijek bio najbolji i tako je dobro igrao fudbal, da nam je uvijek bilo važnije, da on igra za nas, nego da pobjedimo. Sve je uvijek gledao pozitivno i osmijeh mu je bio zaštitni znak. Zajedno smo krenuli u osnovnu školu u kraju i polako je savladali kao i sva druga djeca iz tih vremena. Nije bilo podjela, firmirane garderobe, skupih ljetovanja i ogromnih kola.
Proveli smo zajedno jedno lijepo detinjstvo. Zajedno smo se prijavili za vojne škole, svako sa svojim planovima, željama i nadama. Prošli smo sve prepreke koje nosi upis u vojnu školu. Ja zabrinut, a on sa osmijehom. Istim vozom krenusmo iz starog kraja, mene je ostavio u Rajlovcu, on je produžio za Mostar. Rastanak dva dječaka iz kraja. Mahnusmo rukom jedan drugom, kao da se sutra opet vidimo i njegov osmijeh kao posljednja slika.
Nismo se vidjeli narednih dvadesetak godina, tokom koji su prošla naša školovanja, prvi uspjesi i neuspjesi, prve ljubavi, prvi činovi i prva radna mjesta. Nekako prođoše i ratovi, zaboravismo stari kraj da se nikad ne vratimo u naš park. Dočekaše nas prve prekomande, preseljenja, nove porodice i djeca.
Sreli smo se poslije dugih dvadesetak godina. Ugledah ga na stajanci Batajničkog aerodroma. Opet isti osmijeh, raširene ruke i duga tišina u kojoj smo sve rekli jedan drugom. Većina ljudi nije znala za naše dugogodišnje poznanstvo. To je bila naša lična stvar. Obaveze i novi život, nisu nam ostavljali puno vremena za druženje, ali svih narednih godina, bilo je dovoljno i minut-dva kad se susretnemo u letačkom restoranu, na stajanci, u komandi, pa da se ispričamo jednim pogledom i pitanjem: “Kako si?”.
I uvijek je ostajao osmijeh, kao podrška svemu što radimo.
Prije par godina, tačnije 2014. godine, doveo sam u njegovu eskadrilu grupu fotografa u goste, da bi jedan dan proveli sa tim momcima. Gosti u našoj najboljoj eskadrili! Bila je neka velika vježba i sve oči bile su okrenute na drugu stranu. Stajanka prazna i tek jedan stari dvosjed polako rula prema nama. Zaboravljen od svih i potpuno nebitan za tu vježbu, medije, generale i političare.
Otvara se prva kabina i prepoznajem školskog druga i njegov osmijeh. Sa ponosom sam ga predstavio gostima, kao da je on najvažniji za cijelo naše vazduhoplovstvo. Slika nastala sa tog susreta, obilježila je cijelo naše prijateljstvo. Dalje ne znam šta bi rekao. I to je dovoljno.
Eto, to sam morao da ispričam, poslije ovih par dana mog ličnog tihovanja.
Posljednji pozdrav druže.” Pilot major Dejan Krsnik bio je komandir 4. avijacijskog odjeljenja 101. lovačko-avijacijske eskadrile. Rođen je 28. maja 1971. godine u Beogradu. U profesionalnoj vojnoj službi bio je od 30. jula 1994. godine. Bio je oženjen i otac jednog djeteta, prenosi Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu