Postavila sam to pitanje učenicima od petog do osmog razreda. Stigle su mi desetine odgovora- od optimističnih, tipično dječjih, obojenih radošću i entuzijazmom do onih koje sam, kao psihološki savjetnik, doživjela kao poziv u pomoć ističe pedagog i sistemski porodični psihoterapeut pod supervizijom Marijana Bogojević i kaže da je pitanje “kako si” otvorilo Pandorinu kutiju, prenosi Žena blic.
– Đaci su pisali o problemima sa učenjem, naveli su da imaju previše obaveza i da su napeti zbog toga, da im onlajn komunikacija otežava razumijevanje gradiva, da im nedostaju društvo i druženja. Tu su i stres, strah kada su im ukućani bolesni i još mnogo toga. Motivacija za učenje, ali i aktivnosti van škole su drastično opali. Vrijeme koje provode u igranju igrica dostiglo je razmjere koje kod pojedinih pretenduju da pređu u zavisnost. Virtuelna stvarnost za mnoge postaje izmenjena realnost u kojoj gube svoj identitet, koji je svakako u ovoj fazi razvoja vrlo osjetljiva tema – naglašava nastavnica i kaže da se atmosfera u kojoj živimo duže od godinu dana neminovno održava na mentalno stanje djece i to je zabrinjavajuće – ističe ova nastavnica
Prije epidemije korone školski hodnici bili su sinonim za dječju vrisku, smijanje, trčanje, grickanje slaniša i slatkiša, pa i nestašluka.
– Sve je to svojstveno njihovim godinama. Danas su hodnici nestvarno tihi, graje nema, komunikacije nema, sendviči se gricnu krišom, uz skidanje i vraćanje maske na lice, a osjećanja djece pod maskama ne vidimo. Možda su tužni, ljuti, uplašeni, zabrinuti, ili sa druge strane srećni, raspoloženi, zaljubljeni. Nažalost, maska skriva sve – kaće Bogojevićeva.
Đaci šestog, sedmog i osmog razreda su svojoj nastavnici nakon što ih je najiskrenije i potpuno posvećeno pitala kako su, otkrili svoja osećanja i poslali sledeće odgovore.
– Ponekad samo poželim da nestanem na nekoliko sati, da me niko ništa ne pita i da nemam brige – napisao je učenik koji je naglasio da su mu roditelji razvedeni i da ima probleme kod kuće.
Jedna učenica je napisala da se mentalno i fizički raspada i da ima vremena samo za školske obaveze zbog kojih ne brine o sebi.
Druga učenica je napisala da je demotivisana i da se osjeća bezvredno, da ne pomišlja na samoubistvo ili samopovređivanje, ali da nekad ima želju da ne postoji.
Đaci su uzrujani, uplašeni da li će završiti sve školske obaveze, tužni jer se ne viđaju sa svojim vršnjacima.
Mnoga djeca su ravnodušna, kažu da im je za sve svejedno.
– Za đake je obezbeđeno onlajn savjetovanja u okviru predmeta građansko vaspitanje. Stručni saradnici u školi organizuju individualne razgovore sa učenicima kojima je neophodna podrška i pomoć. Takođe, vrše procjenu rizika i pojedine učenike šalju u odgovarajuće ustanove – odgovara nam Marijana Bogojević na pitanje šta je škola preduzela povodom ovakvih odgovora đaka.
– Ono što mi, kao stručnjaci iz oblasti pedagogije i školske psihologije možemo da učinimo, jeste normalizacija dječjih osjećanja, prije svega. Đaci moraju da znaju da nisu jedini koji se tako osjećaju i da u tome nisu sami, moramo da ih uputimo na sisteme podrške, počev od članova porodice, preko školskih psihologa, pedagoga do stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja: klinički psiholozi i dječji psihijatri. Saradnja sa porodicom je u tom procesu veoma važna kao i edukacija kako bi se na vrijeme prepoznali simptomi koji ukazuju da je neophodno intervenisati, a ti simptomi su povlačenje u sebe, izbjegavanje druženja, igranje igrica više sati dnevno, promene u ponašanju, samopovređivanje – dodaje naša sagovornica koju je na postavljanje pitanja “kako si” naveo i slučaj samoubistva 15-godišnje djevojčice iz Kragujevca.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu