Trenirajući 30 sati nedjeljno sa ciljem da se plasira na Olimpijske igre 2012. godine i takmiči se u disciplini na 200 metara slobodno, Ben nije mogao da bude srećniji.
Međutim, 2010. godine vratio se u Veliku Britaniju na ljetovanje i doživio nesreću koja ga je koštala sportske karijere, ali umalo i života.
– “Umrijeću ovde”, mislio sam dok sam ležao licem nadole u vodi, nesposoban da se pomjerim ili osjetim svoje tijelo. Koncentrisao sam se na zadržavanje daha. Kasnije se sjećam da sam nekoliko puta gubio svijest i dolazio sebi. Znao sam da se nešto dogodilo, ali sam pretpostavljao da ću biti dobro za nekoliko dana – pogriješio sam, kada sam zaronio u talas, udario sam u pješćano dno i slomio vrat, nije bilo povratka – započinje Ben svoju ispovijest za Metro.
Ljudi ga često pitaju da li je bio uplašen, ali kako kaže misli da nije dovoljno dobro razumio situaciju u kojoj se našao, pa nije ojsetio ništa – čak ni kada su mu ljekari rekli da više neće hodati.
– Nakon uspješne 10-časovne operacije, fiksirali su mi vrat titanijumom i kostima iz kuka. Kada su lijekovi prestali da djeluju i splasnuo otok, ponovo sam počeo da dobijam reflekse u rukama, ali od grudi naniže ništa se nije dešavalo. Bilo mi je čak i bizarno to što sam od potpune logističke kontrole nad svakim pokretom, što se zahtjeva u plivanju, došao do toga da sam jedva mogao da nahranim sebe ili odem u toalet bez pomoći – prisjeća se Klark.
Proveo je osam mjeseci u bolnici, učeći kako da upravlja svojim novim tijelom.
– Čuo sam druge pacijente kako u okviru terapije idu na bazen, pa sa, gnjavio sestre i doktore, želeći da i ja plivam. U bazenu sam se, ipak, osjećao kao kod kuće. Znao sam i da će to imati velike koristi za moje mentalno zdravlje. Kada je konačno došao i taj dan, osjećao sam se bolje nego da sam osvojio zlato na takmičenju. Miris hlora, svileni osjećaj vode po tijelu, sve je bilo poznato. U roku od pet minuta skinuo sam šlauf koji su mi stavili iz bezbjednosnih razloga i počeo da plivam leđno – prisjeća se Ben.
Time je označen početak njegove rehabilitacije i trenutak u kojem je konačno shvatio šta sve može da radi. Ranije bi kliznuo velikom brzinom u vodu, bez napora, a sada se bukvalno vukao, kada mu je sinulo – Paraolimpijske igre!
– Taman kad sam odlučio da se usredsredim na takmičenje, saznao sam da bi trebalo da budem invalid najmanje dvije godine da bih se takmičio na sljedećoj Olimpijadi u Londonu 2012. i do toga mi je nedostajalo samo mjesec dana! Bilo mi je jako teško da prihvatim to, ali se poslije pokazalo kao blagoslov. Iako je moja kratka karijera paraolimpijca bila uspješna, osvojio sam tri zlata na nacionalnim takmičenjima, moje srce jednostavno nije bilo u tome – kaže Ben.
Plivanje je i dalje volio, a blizak susret sa smrti naučio ga je da ne bi trebalo da troši vrijeme na stvari koje u njemu ne bude strast.
– Četiri godine nakon nesreće teškog srca odlučio sam da prekinem. Uslijedila je najgora godina u mom životu – besciljna. Provodio sam sate na internetu, tražeći vježbe za osobe u invalidskim kolicima, ali sa malo uspjeha. Odlučio sam da budem prva osoba koja bi to promijenila. Kombinovao sam plivačko znanje, novootkrivenu ljubav prema trenerskom pozivu i ljubav prema treninzima snage i kondicije i tako je nastao Jutjub kanal “Adapt tu perform”, sa savjetima za vježbe za osobe sa invaliditetom – priča Ben.
Nakon uspjeha na najpoznatijoj video platformi, počeli su da se nižu i privatni uspjesi.
– Upoznao sam djevojku Elis, sa kojom sam već četiri godine. Moj život je bio pun uspona i padova, a siguran sam da će ih biti još više. Iako sam se usput borio sa predrasudama, većina ljudi mi je pružala podršku i iskreno vjerujem da me je nesreća dovela do boljeg života. Neki ljudi ovo ne bi mogli da razumiju, ali olimpijske snove zamijenio sam pomoći ljudima kojima znam da sam potreban. Zadovoljan sam. U životu se ne radi o tome šta nam se događa, već kako se prilagođavamo na to – zaključuje Ben, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu