Kad stavim na papir prednosti i nedostatke, ovo drugo bi bilo u žestokom vođstvu, ali nešto mi se ne da. Nije fer da, kao i svi, budem hejter, mada jesam, priznajem. Dok sam tu, u gradu, sve mi smeta. Otputujem. Vidim. Poredim. Boli što je tako. Ali, opet, s radošću joj se vraćam. Jer tu je kuća, porodica…
U Banjaluci su svi prvi pokušaji, prve prave stvari. Tu sam postala mama. U Banjaluci svaki dan, iznova, gazim kroz život običnog malog čovjeka, koji mnogo radi, smiješno zarađuje, čekajući neke promjene, a šta konkretno, još uvijek se ne zna.
Pripadam akademskoj zajednici, relativno mladih ljudi, koji su i te kako svjesni da kod nas mnogo šta ne štima. Isto tako, s radošću pozdravimo i najmanju naznaku nečeg što nas čini građanima svijeta, bila to izložba u Muzeju, neki dobar koncert ili nova destinacija u koju bismo, možda, odletjeli s banjalučkog aerodroma.
Primjetila sam, isto tako, da smo počeli prihvatati različitosti. Da se ne izrugujemo drugačijima od sebe, te da postoje pojedinci koji su pružili takvima šansu. Tu mislim na kafe s pogledom na Ferhadiju, koji je učestvovao u radnom osposobljavanju osoba s Daunovim sindromom, te ih i zaposlio kao konobare. Od ljudi koji rade u Down Syndrom Centru sam saznala da “Eklektik” nije jedini kafe, te da će ih biti još koji će kopirati taj ljudski čin, vrijedan svake pohvale.
Možda je rješenje da budemo glasniji, da se više bunimo protiv stvari koje nam smetaju. Nikud nas neće odvesti ako stalno kritikujemo, a ništa ne predlažemo, unaprijed ograđujući se da naše riječi udaraju u zid, da niko ne sluša, da nema ko da čuje. Da usmjerimo naš revolt konstruktivno, da nije samo prazna priča.
A kad smo kod Revolta, jeste li čuli da su se vratili?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu