Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

MOJA BANJALUKA Sandrijela Kasagić: Grad čine ljudi

Banjaluka
Autor:

Foto: RAS arhiva

Banjaluka je za mene najvažniji grad na svijetu jer sam u njemu rodila sina. Ako tokom našeg zemnog života brojimo mjesta u kojima boravimo određeni period i ređamo ih po važnosti, onda je za mene to Banjaluka.

Kad pogledam mjesta koja su obilježila moj dosadašnji život i koja su unijeta u moja lična dokumenta, danas su samo dio mojih uspomena, ono nekad, negdje, tamo i onda, ništa više no samo imena mjesta na karti mog života. Najvećim slovima je upisana: Banjaluka. Izgleda da je to moja posljednja luka u koju doplovih nošena raznim vjetrovima, spustih sidro i ostadoh, evo, već 20 godina.

Nikada se nisam obazirala na trivijalne provincijalne distinkcije između domaćih i došljaka (ili dođoša). Davno sam preboljela te dječije bolesti malih gradova u kojima je bitno odakle si razumijevajući da čovjeka čini ono što govori, radi, koliko daje i koliko uzima. Grad je samo fizički okvir za bivstvovanje; grad čine ljudi; taj grad sam danas i ja, porodica i prijatelji, sugrađani i turisti u ovom gradu.

Moje prve usamljene šetnje, po preseljenju, odvijale su se Gospodskom, pauzirala sam jedući tulumbe u tadašnjoj “Kordeliji” i odlazila kraj Vrbasa u koji sam se odmah zaljubila. Možda nemam istu žal za starom Banjalukom kao Banjalučani, ali imam izuzetnu potrebu da kažem danas svima: grad je savršen za život porodice, za šetnje, druženja, za jednostavno. Meni je ovdje sve prilično jednostavno, lako. Mogu u istom danu da radim, da se vidim s prijateljicama, da se prošetam s djetetom i odem u pozorište. Imam svoje nostalgične rituale koje izvodim u banjalučkim okolnostima: ako mi nedostaje Morava, gledam u Vrbas.

Ja nemam zamjerke na grad i ljude koji žive ovdje. Volim što se stalno gradi, mijenja, uljepšava; poštujem kada vidim da se neko trudi i radujem se svim novinama u ovom gradu. Ne smeta mi muzika sa Kastela, obožavam izložbe u Muzeju savremene umjetnosti, uživam u sufleu u “Maloj stanici”, šetam preko zelenog (ili plavog) mosta i meni je dobro. I kukam zbog para kao i svi jer, što bi se reklo u popularnoj psihologiji, kukanje je mindset.

Imam jednu veliku želju za Banjaluku – odavno: želim da otvorim školu srpskog jezika i kulture za strance. Čini mi se da svaki stranac, izluđen tempom, može da se opusti ovdje, a mi ga, opuštenog, možemo naučiti ćirilici, nahraniti ćevapima, provozati dajakom i još mu dati priglavke za zimu koje pletu one divne žene. Ako ne ostvarim tu želju, onda ću otvoriti „Donut&Library“ kao što imaju Beč, Budimpešta, Lisabon, pa da, na miru, starim ovdje. I opet dobro, Banjaluka je, svakako, u Evropi.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO