Da li je svega toga bio svjestan pjesnik Pero Zubac, rođen u Nevesinju, današnjoj Republici Srpskoj, kada je 1965. godine poslao pismom tekst, otkucan na pisaćoj mašini u jednom dahu, uredniku zagrebačkog časopisa “Telegraf” Zvonimiru Golobu?
Golob je objavio poemu “Mostarke kiše” i ona je gotovo preko noći postala hit. Ova duga pjesma se čitala, učila napamet i širila svuda širom bivše Jugoslavije kao požar. Nije bilo školske priredbe, partijske proslave, velikih književnih skupova, gdje se pjesma Pere Zupca nije recitovala.
Mostar je potom, pored Alekse Šantića, slavio Peru Zupca kao svoga, iako je on bio iz Nevesinja, kako je to lijepo primjetio pjesnik Duško Trifunović. Na talasu njene slave nastao je istoimeni muzički ansambl, prema ideji pjesnika Miše Marića, bliskog prijatelja Pere Zupca. Konačno, poema je ekranizovana kao kratki film reditelja Zdravka Šotre iz 1979. godine u kom nostalgičnog pjesnika glumi Dragan Nikolić.
U čemu je zapravo magičnost Zupčeve poezije?
Slikovito je pretvorio Mostar sa starim mostom u romantični grad po kom padaju modre kiše, grad u kom pjesnik doživljava strasnu ljubav sa jednom Svetlanom, koja obožava Rilkea. Koliko je strasna ta ljubav otkriva već na samom početku (Kad bih znao sa kim sada spava, ne bi joj glava, ne bi joj glava/jao, kad bih znao ko je sada ljubi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi). Njihova ljubav se dešava u sobnoj tmini, dok dobuje kiša i dok iz obližnje Donje Mahale dopire pjesma “Ej, Sulejmana othranila majka”. No ljubavnici skitaju po čitavom Mostaru (pod starim mostom Crnjanskog joj govorio… na grob Šantićev cveće je odnela). Ona je definitivno ljubiteljka poezije, književnosti i filmova, koja obožava Džemsa Dina, Anu Karenjinu i Klajda Grifitsa, književnog junaka iz romana “Američka tragedija” Teodora Drajzera. Voli Cvajga, Ljermontova, sve velike romantičarske poete.
Polako, strpljivo, kroz čitavu poemu, Zubac oslikava čarobnu arhitekturu Mostara, njegovu mediteransku melanholičnu dušu. Pominje Kujundžiluk, aščinice, čardak, Neretvu ždrebicu, kapelu na Bijelom Bregu, džamiju gde je Karađoz beg mrtav. Čak i samog sebe dva puta stavlja u poemu (pišem neke pesme/u jednom listu pola stupca za Peru Zupca) i (kao da je ona pala s Jupitera/ko je to, recimo, Zubac Pera).
Magični stihovi pretvaraju Mostar u nadrealno romantično mjesto. Zubac je tako uspio da stvori mitsko ljubavno od grada pod Bijelim Bregom, slično kao što je Žak Prever u svojoj “Barbari” učinio za Pariz.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu