Jer kad pogleda narod u mutnu rijeku izgleda jedino što vidi u njoj su mutni političari. U takvom Vrbasu, u tom simbolu Banjaluke, ogleda se, eto, cijeli naš sistem, bez istinskih vrijednosti. Mada, ruku na srce, kumovali smo tom odrazu svi redom, kako mi u Banjaluci, tako i naše komšije uzvodno.
Nekada prelijepa rijeka, sada tek na momente uspijeva da vrati onu svoju prirodnu zelenu boju. Većinu vremena je siva, blatnjava, puna mulja i kanalizacije. I taj dugogodišnji talog koji se nakuplja bez ikakvog sistemskog rješenja, zatrpava sve ono zbog čega je u stvari volimo.
Obale Vrbasa prepune su smeća, tone otpada kisele se u kanjonu iz godine u godinu, a kada siđemo u grad dočeka nas smrad fekalija. Analize uzoraka vode iznova opominju da ovakva rijeka nije za kupanje, pa da li se iko počešao zbog toga?!
Banjaluka nema čak ni pismeno šetalište uz rijeku, sve je zaraslo, neuređeno, obali se ne može prići. I, ako nemate prijatelja sa vikendicom uz vodu, nemate gdje ni na izlet otići.
Je li to Vrbas kojim se svi dičimo? Ma ne, to niko ne voli da spominje, to nije atraktivno kao slike sa Svjetskog prvenstva u kajaku ili raftingu, čiji je Banjaluka ponosni domaćin. Dok stranci, prepuni utisaka, oduševljeni brzacima odlaze, nama preostaje onaj tužni spust u realnost.
Ironično je i da od ove godine imamo super milionski vrijedan Zeleni most, ali ne i spasioce koji su bili tradicija na najposećenijoj plaži, jer to Gradu „ne da“ prokleta birokratija. Upravo na takvim „sitnicama“ padamo kao društvo, a Vrbas propada zajedno s nama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu