Nasilje u porodici i uopšte nasilje nad ženama, koje su, češće nego muškarci, i žrtve mobinga na poslu, te seksualnog uznemiravanja, ili sajber nasilja, jeste i ozbiljan društveni problem. Na ovo već odavno upozoravaju stručnjaci i aktivisti borci za ljudska prava. I jedni i drugi vjeruju da su im u podršci žrtvama, ali i razbijanju stereotipa, pa i rješavanju društvenog problema, mediji ipak glavni saveznici.
Koliko su novinari i novinarke uspjeli u toj misiji?
– Mediji su prepoznali problem i pokazali dobru volju da se taj problem riješi, ali u toj borbi novinari i novinarke često ostaju sami, takoreći na brisanom prostoru, zajedno sa svojim jedinim saveznicima – aktivistima i aktivistkinjama iz nevladinim organizacijama – kaže Radmila Žigić, dugogodišnja novinarka, direktorka Fondacije “Lara” i osnivačica Sigurne kuće za žrtve nasilja u porodici u Bijeljini.
Žigićeva dodaje da mediji, naprosto, ne mogu zamijeniti sve društvene strukture i da je teško boriti se da javnost ozbiljno shvati nasilje nad ženama kao društveni problem, ako ga institucije guraju na marginu.
I aktivisti i medijski analitičari uglavnom su saglasni da nasilje u porodici i nasilje nad ženama nikad ne bi bilo demarginalizovano, odnosno izvučeno iz “mraka” navodne zaštite privatnosti da nije bilo medija. Takođe, novinarima se odaje i priznanje što su bar donekle uzdrmali uvriježene stereotipe, po kojima se žrtve stide i sklanjaju, jer je sramota dobiti batine ili biti silovana, dok se nasilnici nerijetko bahate i “ponose” svojim “podvizima”.
Da dobra volja ipak nije dovoljna i da mediji nisu dovoljno uradili na informisanju javnosti i razbijanju predrasuda, svjedoče i rezultati ankete koju su tokom 2017. i 2018. u 5 Sigurnih kuća u BiH proveli istraživači Centar za edukaciju “Pro Educa”. Ovo istraživanje, realizovano u okviru projekta ”Mapiraj ljudska prava”, pokazuje da žene žrtve nasilja ne vjeruju institucijama, te da to nepovjerenje, u značajnom procentu, posljedica neinformisanosti i još uvijek snažnih predrasuda.
Tako više od 60 odsto žena žrtava, kada su prvi put doživjele nasilje, to nisu prijavile nijednoj od nadležnih službi. Oko 20 odsto njih je svoju muku podijelilo s prijateljima, rodbinom, ili aktivistinjimam u NVO, ali čak 40 odsto njih je prvi napad nasilnika potpuno prećutalo, čak i pred najbližima. Od prvog šamara nasilje je policiji prijavilo oko 22 odsto žena žrtava, dok se svega 7,4 odsto njih obratilo Centru za socijalni rad, a manje od jednog procenta sudu. Više od 43 odsto zlostavljanih žena se institucijama prvi put javilo tek nakon što su godinama, pa i decenijama, trpile nasilje.
Za medije je naročito zabrinjavajući podatak da je čak 13 odsto žrtava nasilja reklo da nisu znale kome treba da se obrate, odnosno da prijave nasilje, dok je njih čak 35 odsto ćutalo, jer ih je bilo sramota što dobijaju batine i trpe uvrede i ponižavanje.
Novinarka i medijska analitičarka Elvira Mujkić Jukić, autorka Istraživanje o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u BiH, ističe da su mediji ovu vrstu nasilja učinili javno vidljivom, ali na ne baš pravi način.
– Većina tekstova i priča o nasilju nad ženama se objavljuje u takozvanim crnim hronikama. Vidjeli smo dosta primjera, a tokom istraživanja čuli i mišljenja novinara i urednika medija, koji potvrđuju da je žena koja je pretrpila nasilje samo alat za prikupljanje klikova u vrijeme kada je publika gladna senzacija – ističe Elvira Mujkić Jukić.
Ona poručuje da medijsko izvještavanje ne može zaustaviti nasilje nad ženama, ali da može doprinijeti tome da se društvo ozbiljno zapita i zabrine zbog toga i da krene u snažniju akciju za promene.
Za Ombudsmana nisu ni čule
Istraživanje Centra “Pro Educa” provedeno je u Sigurnim kućama u Banjaluci, Bijeljini, Modriči, Sarajevu i Mostaru i pokazalo da žene žrtve nasilja najviše vjeruju aktivistkinajma u nevladinim organizacijama i da jedino njima ništa ne zamjeraju. Usluge Ombudsmana BiH žene žrtve nasilja gotovo nikad ne koriste, tako da nemaju mi zamjerke ni pohvale za ovu isntituciju. Ispostavilo se da, ustvari, većina njih ni ne zna ni čime se ova isntitucija bavi i čemu služi.
Na rad sudova, policije i centara za socijalni rad žene žrtve nasilja imaju brojne primjedbe, a najviše im zamjeraju nezainteresovanost, sporost u radu i to što se “plaše nasilnika i svoje aktivnosti prilagođavaju tome”.
(Tekst je nastao u okviru projekta “Mediji za ljudska prava”, uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Pro Educe i ne održava nužno stanovišta Evropske unije.)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu