To je zbirka crtica o životu žene, njenom identitetu, sazrijevanju, oslobađanju, ljubavi i nadanjima.
Glavni lik je, dakle, žena ponekad pognuta, izgubljena, razočarana, izdana – kazala je Nada na promociji knjige u Gradišci.
Ona je u više zasebnih cjelina opisala svoje literne opsesije, ali svjesna da glavu uvijek treba podići a srcu dati mjesto za ljubav, da voli sebe i druge, greške ispravlja, na njima uči, da ljubav i nadu tka u pletivo koje se životom zove.
Nada Golić, informatičar po struci, dar za umjetnost je, veli, naslijedila od oca koji je bio poznati muzičar i harmonikaš. Njega su zajedno sa suprugom, a Nadinom mamom Marijom, ratni putevi odveli u Lijevče polje a Nadu u Holandiju gdje je pronašla utočište, podršku i razumijevanje.
Zenicu je ponijela u lijepom sjećanju ali je sredinom rata, 1993. godine, preko Vareša, Pala, Sokoca i Novog Sada dospjela u zemlju cvijeća i lala.
– Odrasla sam uz očevu muziku i majčinu pjesmu. To je ostavilo dubok trag u meni. Zato sam uspjela da na podsticaj radnih kolega, najviše prijateljice Noele Alberts, smjestim u knjigu svoja životna iskušenja, svoj život u vremenu ljubavi i zla koji se samo ovdje, u BiH tako slojevito prepliću – ispričala je Nada znatiželjnim čitaocima na predstavljanju svog literarnog opusa.
Njene emocije su istim intenzitetom prožete u dvije knjige, prvoj „Život u nadanju“, napisanu na holandskom, i drugoj „Priče iz moje bašte“. U njima se sučeljavaju dvije krajnosti, dvije njene domovine, Holandija i BiH.
– U Holandiji najviše pričam o BiH, a ovdje o Holandiji, svom dolasku u ovu zemlju koja me primila, meni i mojoj porodici dala novu šansu. Prvo sam stigla u Amsterdam kod brata Mladenka, na jedan dan, pa potom u Centar za azilante. Poslije šest centara, nakon osam mjeseci dobila sam status azilanta, stan i posao. Tamo sam počela da učim jezik, upoznajem ljude radeći u velikom preduzeću koje se bavi osiguranjima i penzijama, a odavdje su stizala pisma mojih roditelja, budile se uspomene i sjećanja. Tako sam pisala redove, rečenice i stranice svoga života – priča Nada Golić o svojim književnim opsesijama smještenim u korice knjiga koje su čitaoci odlično primili u dvije zemlje, a poruke u potpunosti razumjeli.
– Sa koleginicom Noelom pričala sam često o svome životu, iskušenjima, izbjeglištvu. Ona je uvijek govorila da sam svojim iskustvom, uticajima mijenjala njen, ali i živote drugih. Preporučili su da to napišem. Nisam se usuđivala uvjeravajući da ni na svom jeziku nisam ništa ozbiljno pisala. Samo će se pisati, samo treba da se sjetiš, uvjeravali su me – priča Nada.
Prvo se sjetila Ive Andića i njegovih poruka iz knjige “Znakovi pored puta”.
– Sveti se životu zaboravom, govorio je Andrić a ja sam se mnogo svetila, pa sve zaboravila. Ipak, počela sam kopati po sjećanjima i odslikavati ih na papiru. Sjećanje je bilo drugo ime za hrabrost, jer moja sjećanja u većini nisu lijepa. Ipak, nekoliko stotina stranica izašlo je iz mene, a tri izdavačke kuće, kojima sam dostavila rukopis, ponudile su ugovor i saradnju – sjeća se naša sagovornica 2016. godine, koja joj je donijela popularnost u Holandiji.
Započela je time ozbiljnu, odvažnu epizodu književnice. Drugu knjigu “Priče iz moje bašte” napisala je na srpskom jeziku.
– To je bio moj dug prema roditeljima, rodbini, prijateljima, poznanicima, prema čitaocima iz ove zemlje koji su me često pitali kada ću napisati knjigu na jeziku kojeg oni razumiju. Taj dug prema njima sada sam odužila. “Priče iz moje bašte” su moja razmišljanja, stavovi, pogledi na život i svijet uokvireni nevidljivim ali jasnim nitima u mojih 26 ljeta u Holandiji – objasnila nam je Nada Golić ushićena prijemom i komentarima čitalaca, aktera promocije njene knjige u Gradišci, u restoranu na savskoj obali, uređenom u stilu moderne Evrope.
Promoteri knjige
Knjigu “Priče iz moje bašte” u Gradiški je predstavila profesorka Radana Stanišljević, a odlomke pročitao glumac Draško Vidović.
U programu su učestvovali Stefan Vidović i Luka Pandžić, učenici OMŠ “Branko Smiljanić” iz Gradiške.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu