Ovaj gest njenog kolektiva unio je novu nadu, optimizam i vjeru da humanist ima smisla i da je u njenom slučaju zapažen. To je za Danicu, kazala je opsjednuta pozitivniom emocijama, podstrek da nastavi svoju humanu misiju.
Nagrada je uručena na ovonedjeljnoj svečanosti, među stotinjak kolega, osoba smještenih u domu i gosti iz kneževske i nekoliko susjednih opština.
Oduvijek je željela, naglasila je Danica prilikom uručenja nagrade, da pomaže ljudima, da njihove dane u bolesničkom krevetu učini podnošljivijim i ljepšim.
Ova vrijedna i omiljena njegovateljica smatra da su lijep gest, topla riječ, ruka za ruku kada je teško i beznadežno, važni oslonci koji unose svjetlost i pružaju ohrabrenje osobama smještenim u ovaj dom koji je njihova druga kuća.
Volim svoj posao, poštujem kolege a starima i ostalima koje je sudbina ovdje dovela nastojim nadomjestiti odsustvo njihovih najmilijih, potomaka, bračnih drugova, rodbine ali i životnog ambijenta u kojem su proveli najveći dio života. Njima su, prije svega, potrebni osmjeh, riječ utjehe i ohrabrenja pa tek onda sve ostalo – ispričala je Danica, koja tokom deset godina nije ni dana bila na bolovanju niti dužem odsustvu, osim godišnjeg odmora, praznika i drugih neradnih dana.
– Dom je moja druga kuća. Ovdje provodim mnogo vremena. Na posao koji je težak, odgovoran i veoma kompleksan dolazim raspoložena jer imam podršku porodice, supruga i dvije kćerke. Oni razumiju moju posvećenost humanom radu, potrebu da pomažem ljudima. To je u meni i zato mi ovdje nije teško. Za mene je najveća nagrada stisak ruke ovih ljudi, njihova zahvalnost, osmjeh ili suza – ispričala je Danica uvodeći nas u svijet kojeg mnogi ne poznaju niti dovoljno razumiju.
O svojoj svakodnevici mogla bi, veli, dugo i detaljno pričati. Svako je u domu jedna priča, roman, životna subina.
– Svakoga rado saslušam je oni imaju potrebu da pričaju, da ih neko sluša i razumije. Često oni svoje životne priče ponavljaju, vraćaju se davnim događajima, lijepim i ružnim, srećnim i tragičnim, govore o patnjama u svojim mjestima, gdje su proveli životni vijek, što je sasvim razumljivo – opisuje Danica Kostić svoje sabesjednike zbog kojih je život posvetila humanom radu.
Veseli je, kaže, kada proslavljaju rođendane, kada kod njih gostuje omladina, kada u goste dođe Srpsko-kulturno društvo “Prosvjeta” iz Kneževa, kada se u Domu zapjeva i zasvira, tada se mnoge boljke zaborave, srce se razigra a duša razgali, razveseli.
– Ipak, najteže je kada ljudi ophrvani teškom bolešću ili starošću odlaze. To je za sve nas potresno. Ti gubici odnose uvijek dio ovog doma, mojih kolega i svih nas. Zato se sjećamo mnogih bivših stanara o kojima, u posebnim prilikama pričamo, čuvamo uspomenu na njih, koliko god je to moguće u ovim prilikama – priča Danica, humanitarka simboličnog imena koja mnogima, kada su za njih životne zvijezde davno zgasle, ukazuje na svjetlost, daje vjeru i nadu da sve nije izgubljeno u životu i još uvijek postoji neko ko ih razumije.
Pohvale
Boro Đenić, direktor Doma za stare u Kneževu gdje je zaposleno dvadeset njegovateljica i drugog osoblja, hvali Danicu Kostić koja je deset godina u ovoj ustanovi.
– Danicu smo nagradili za vrijedan jubilej i za njen veliki trud, neizmerno zalaganje na poslu. Iduće godine isti jubilej obilježiće i dvije njene koleginice Tanja Vesić i Suzana Subašić. Na njihovu predanost ukazuju naši stanari, njihova reč je glavna i najvažnija. Kada oni nekoga zavole, to je siguran znak da dobro radii da to treba cijeniti – kazao je Đenić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu