Upravo te dane, period boravka patrijarha, njegove misli i posljednje trenutke za Objektiv.rs je ispričala Mara Tešić, glavna medicinska sestra centralnih apartmana na VMA u Beogradu.
Naime, Mara Tešić je svoju karijeru na VMA započela ubrzo po njegovom osnivanju, odnosno preseljenju na današnju lokaciju, u Crnotravsku ulicu na Banjici. Tokom svog dugogodišnjeg iskustva u radu sa pacijentima dobila je i orden, ali ono što je, kako je rekla, za nju najvažnije jeste poznanstvo sa patrijarhom Pavlom, kao i patrijarhom Irinijem i Germanom. Ipak, njenu karijeru su pored tih veličanstvenih momenata obilježile i ratne okolnosti.
– Iza mene je zaista dug period bavljenja ovim poslom. Orden za svoj rad sam dobila jako mlada, nakon tri, ili četiri godine iskustva u struci, i to je za mene bila velika čast i znak poštovanja. Na VMA radim od 1981. godine i moram da naglasim da radim na jednom mjestu koje nije nimalo jednostavno. Profesija medicinske sestre je veoma kompleksna i zahtjevna. Ovde je bilo izuzetno teških situacija, gdje je trebalo pravovremeno odreagovati i pomoći, a kada govorim o tome moram da izdvojim ratni period kada je naša Vojnomedicinska akademija bila puna ranjenika. U početku su najteže ranjenike, koji nisu bili zbrinjavani usput, dovozili kod nas i to direktno sa ratišta i rovova, tu je bilo zaista dramatičnih i teških situacija – rekla je Tešić.
Nerijetko se može čuti da posao u ovoj struci predstavlja jedno od najtežih zanimanja, te da je često teško ostati „hladne glave“ pred scenama bolesti, smrti i nesreće. Sa tom tvrdnjom složila se i sestra Mara.
– Pacijenti su često znali da me rasplaču zbog svojih sudbina. Uprkos tome što ljudi kažu da se mi naviknemo na dramatične situacije i potresne priče, ja, evo, priznajem da se nikada nisam navikla. Uvijek otpatim zajedno sa pacijentom, naročito ako ishod bude neželjen. I dan danas u mojim očima ima suza kada su takve stvari u pitanju – rekla je Mara i sa, ponovo, pomalo vodenim očima progovorila o danima provedenim sa patrijarhom Pavlom:
– To je poseban period u mom životu. Brinula sam i o patrijarhu Pavlu i o patrijarhu Germanu, koji je skoro dvije godine ležao ovdje, i od tada je i počelo moje poznanstvo sa patrijarhom Pavlom, budući da je on obilazio patrijarha Germana. Kasnije, kada je i njemu bilo potrebno, i on je dolazio kod nas na liječenje i preglede. Kada mu je bilo teško ja sam odlazila i u patrijaršiju, pomagala sam mu sve dok on sam nije shvatio da ne možemo više tamo da mu pomognemo, te smo se premjestili na Vojno medicinsku akademiju, gdje je ostao sve do samog kraja. On je, naime, i želio da ostane ovdje, nekako je sve nas ovdje doživljavao kao svoju porodicu i njegov boravak ovde je bila njegova lična želja.
– Taj period je zaista bio nešto posebno, ne govorim to samo iz svoje pespektive, već u ime svih zaposlenih i onih koji su ovde boravili. Ovde se osjećala, vjerujte mi na riječ, tako posebna energija, na cijelom 13. spratu, pa čak i cijeloj Vojnomedicinskoj akademiji. Ljudi su dolazili ovde samo da prođu pored vrata sobe u kojoj je Njegova Svetost bila smještena, kako bi osetili taj blagoslov i on je zaista bio jedan poseban pacijent.
Da je važio za velikod mudraca i omiljenog besjednika u svom narodu, svjedoči i sestra Mara, koja se i danas dobro sjeća njegove priče. Ipak, kada se upokojio, nastupila je teška tišina.
– Od njega se moglo mnogo toga naučiti i toliko je imao dobrih saveta i izreka. Stalno je govorio priče iz kojih smo zaključivali i iznalazili odgovore na mnoga pitanja, a ono što je zanimljivo – nikada nije dao konkretan odgovor za rješenje nekog pitanja, već ste morali da se potrudite da sami do njega dođete. Kada je umro bilo nam je jako teško, uprkos tome što smo negde i očekivali da se i to, nažalost, mora desiti. Ipak, za njega to nije bilo ništa strašno, a sljedeći njegov put, to više ni za mene nije strašno. Za njega to nije bilo umiranje, već odlazak na onaj svijet, on se za njega pripremao. Kada sam ga, pred kraj, pitala kome se najviše raduje na onom svijetu, on mi je odgovorio da se raduje susretu sa tetkom, očevom sestrom koja ga je odgajila. Mnogo je lakše prihvatiti tako nešto kada vam čovjek koji je duboko u vjeri objasni šta znači ne umiranje, već prelazak iz jednog života u drugi.
Za vrijeme boravka Njegove Svetosti na bolničkom liječenju, na VMA je podignuta i mala crkvica u kojoj je boravio kada god je mogao. Jednog dana, u toku praznika, sestra Mara je trebalo da ga spusti u crkvu, pred kraj službe. Ipak, našla se pred jednom teskobom koju je, bez riječi, uspio da riješi samo on.
– Tog dana, moj zadatak je bio da ga presvučem, stavim u kolica i spustim dole. Međutim, meni je bilo toliko žao da ga u takvom stanju spuštam dole, jer je zaista bio nemoćan i bolestan. Bila sam u žestokoj dilemi kako ja da odlučim da ga ne odvedem u crkvu, kada je to čovjek koji je cijeli život posvetio vjeri i molitvi. U toj svojoj dilemi, prišla sam krevetu i nisam ni izgovorila cijelu rečenicu, a on, kao on, uvijek je znao sa kojim mislima dolazim kod njega. Poljubila sam mu ruku i rekla sam mu:
– Vaša svetosti, pomozite mi – u namjeri da reši moju dilemu. A on je rekao samo:
– Nemojte me Maro, umoran sam – to je bilo posljednje, uslijedio je kraj.
– Patrijarh me je naučio strpljenju, stalno je govorio da budem strpljiva, da trpim, da izdržim sve i da ću uvek imati Božiji blagoslov – rekla je ona i otkrila da su na istom mjestu boravili i patrijarh Irinej, ali i mnogi veliki zvaničnici i političari.
– Na ovom spratu gdje sam ja se uglavnom liječe sve velike, i poznate ličnosti. Tako sam, pored negovanja patrijarha Pavla, imala čast da brinem o patrijarhu Germanu, patrijarhu Irineju. Osim naših crkvenih velikodostojnika, u ovim prostorijama su ležali i muftija beogradski i hrvatski poglavar. Ovi apartmani su i bili pripremani za tadašnjeg predsednika SFRJ, Josipa Broza Tita, ali nisu, nažalost, bili završeni do njegove smrti. Svi predsjednici predsedništva nakon njega su boravili ovdje po potrebi – zaključila je ona i dodala da se u tim trenucima ogleda sva ljepota njenog posla i da je činjenica da je u stanju da pomogne svima, pa i najvećim ličnostima nešto što joj predstavlja najveće zadovoljstvo i zbog čega svakodnevno sa osmehom odlazi na 13. sprat.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu