Jedna Zrenjaninka takav gubitak doživjela je još u djetinjstvu, a poziv, izazvan pandemijom korona virusa, koji je nedavno dobila, probudio je neke od najdubljih uspomena koje je odlučila da podijeli na društvenim mrežama. Njenu emotivnu priču o sjećanjima, suočavanju i ljubavi Blic prenosi u cjelosti.
– Ne mogu da se otrgnem utisku. Moja mama je radila kao medicinska sestra na hirurgiji. Poginula je kada sam imala devet godina, a do tada sam već pola života provela na njenom radnom mjestu, svakodnevno. Kad nije imao ko da me čuva, bojila sam bojanke i pila mlijeko u sestrinskoj sobi. Išla sam s njima u vizitu, dijelila obroke, igrala se sa djecom (srećom, bilo ih je malo). Nekad sam bila bezobrazna i dernjala se po odjeljenju, mama je crvenila od bijesa i stida, a bolesnici su odobravali moje ponašanje i kudili mamu da sam ja ipak samo dijete. Obožavali su me – napisala je ona.
Nedavno je dobila je poziv da pomogne u osposobljavanju starih odjeljenja za nove Kovid bolesnike.
– Danas su nas odveli direktno tamo, na staru hirurgiju, današnju psihijatriju. Svom srećom, hirurgija je bila na drugom spratu, a ortopedija na prvom, pa sam izbjegla da idem gore. Jednostavno nisam mogla. Nisam imala snage. Nisam tamo bila od kad je mama preminula. Sjećam se da su u sestrinskoj sobi držali sliku preminulog kolege. Baka mi je jednom rekla da su jedno vrijeme držali i maminu, ali nikad to nisam prihvatila. Nekako, ona nije otišla – napisala je.
Dodaje da su je prepoznale neke od sestara koje još uvijek tamo rade.
– Govorile mi da ličim na nju i zadržavale suze u uglovima očiju. Uzela sam sama da čistim i dezinfikujem jednu sobu na ortopediji i dušu isplakala. Bilo mi je preteško. Kada je ona (28) poginula, preko 200 ljudi samo iz bolnice je bilo na sahrani. Na kraju dana sam skupila hrabrost i odlučila da odem gore. Prvo sam otišla u sestrinsku sobu, koja je danas ostava. Iste pločice, isti namještaj, isti miris. Taj pogled sa prozora. Ta iscjepkana, nikad popravljena mreža za komarce. Ta sjećanja. Poslije sam obišla i odjeljenje – piše ona.
Ipak, odlazak tamo rasplamsao je i ona najljepša osjećanja.
– Sve vrijeme sam osjećala toliku težinu da sam mislila da ću negdje pasti i ostati tako. Sve je isto. Boje, hodnici, raspored. Nisam dozvolila sebi da zaplačem. Ali, dozvoljavam sada da mi ne bude dobro. Dozvoljavam suze. Dozvoljavam da evociram ljubav i sjetim se moje hrabre Majke – rekla je ona.
Ova Zrenjaninka dodaje i da je “majčinska i generalno roditeljska ljubav neprikoslovena, i da bi trebalo da čuvamo one koje imamo, jer bi neki dali sve što su stekli za samo jedan ponovni tren sa onima koje su izgubili”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu