Kada su cijene nafte na svjetskom tržištu dosegle 137 dolara po barelu (159 litara) na benzinskim pumpama je preko noći postalo “normalno” da litar goriva košta 3,5 marke.
Trenutno je cijena oko 105 dolara, a naši naftaši još troše “zalihe”, jer su valjda odmah iz slamarice izvadili stotine miliona, potrčali i pokupovali svjetske rezerve kada je cijena na tržištu bila na vrhuncu. Ne pada im na pamet da snize cijene, dok svi ostali u univerzumu to rade.
To, međutim, povlači drugo pitanje. Ako su, a jesu, formirajući cijene prema maksimalnoj polaznoj tački, iskoristili “do čepa” dozvoljenu maržu, zar nije sada, u trenucima kada postoje naznake daljnjeg pada cijena, ta marža bar pet puta veća od zakonom dozvoljene?!
Inspektori tvrde da su pokažnjavali sve koji to rade, ali niko nije vidio da je nakon njihove posjete takvim pumpama kupac plaćao manje. Njihovo kategorično odbijanje da objave imena firmi koja su otimala od naroda više nego što im pripada, može da znači samo jedno… da kazne nisu ni napisane!
Nije Inspektorat RS kriv, mi smo… znate već šta.
Papir trpi sve. Medijima ostaje samo da prenose saopštenja, a narod da bespogovorno vjeruje “na riječ” onima kojima se, po “prirodi posla”, nikako ne može vjerovati.
Stariji se sjećaju kako su nas u vrijeme Miloševića uvjeravali da živimo kao u Švajcarskoj, a “dokaz” je, između ostalog, bila potrošačka korpa. Iskusno je skrivana činjenica da je u toj korpi nedostajalo mnogo namirnica koje običan čovjek koristi.
Isti model friziranja je i danas preuzet. Em što nas friziraju, em što nas još prave blesavim. Kako drugačije objasniti to što nam govore da se u maju moglo preživjeti sa 1.600 KM, a s druge strane sindikat tvrdi da je sve ispod 2.200 KM preživljavanje. Ta razlika je do nedavno bila dvostruka. Ili su u Vladi RS shvatili da moraju malo da odvade ili su se sindikalci uplašili pravih pokazatelja.
Iz mog iskustva, da bi četvoročlana porodica živjela život dostojan čovjeka mora u novčaniku imati bar 3.000 KM.
Nisu Vlada RS i sindikati krivi, mi smo… ono što se ne jede.
Svaka opozicija u svijetu bi umjela da sa pola snage iskoristi sve loše na političkoj, društvenoj, sportskoj, kulturnoj… sceni, osim ovdašnje. Od toga da smo druga najsiromašnija zemlja u Evropi, odmah poslije Albanije, preko trećeg mjesta u svijetu po smrtnosti od kovida (na milion stanovnika), pa do niza nerazjašnjenih ubistava.
Jedini njen domet je, međutim, svakodnevno pisanje “oštrih”, rijetko duhovitih, češće suvoparnih, saopštenja, od kojih se ni mi, a ni oni neće od oktobra hljeba najesti. Vjerovatno je procijenila da je narod toliko “ubijen u pojam” da bi poziv da izađe na ulicu doživio fijasko.
Dakle, nije opozicija kriva, mi smo… naslućujete već šta.
Teror koji Banjaluka trpi od skupštinske većine dosljedno je sprovođenje obećanja uvrijeđenog lidera SNSD da će zažaliti svi oni, a i šire, koji su se usudili da pomisle kako demokratija obitava u Srpskoj. Išlo se dotle da su ih sustigle optužbe kako njihovi stranački vojnici vještački izazivaju nestašicu vode izlazeći potajno na teren da odvrću hidrante, zavrću dotok vode u šahtovima, sjekirama uništavaju cjevovode… Kako kaže naš narod – što se priča, il’ je bilo il’ će biti.
A kako i ne bi povjerovali u tako nevjerovatne optužbe kad znamo da, pod maskom brige za (su)građane, isti oni ne dozvoljavaju izgradnju parka i podizanje kredita za poboljšanje grijanja, složno rade da zaustave (pri)gradski prevoz, sprečavaju dolazak novih investitora u Poslovnu zonu “Ramići”… Najporaznije je što “rafalno pucanje u noge” Banjaluci njihov lokalni šerif izvitopereno filuje u oblandu patriotizma.
Nije Vlado Đajić kriv, mi smo… sve ono što ne bismo smjeli biti, zarad sebe i svoje djece.
Horski ujednačeno njihove kolege na višim nivoima industrijski kiseonik proglašavaju zdravim, ne ukidaju akcize jer to “ne bi uticalo na smanjenje cijena goriva”, javnom sektoru (čitaj: sebi) povećavaju plate tri puta u šest mjeseci, a mladi, borci i penzioneri neka jednokratnu “stoju” ili dvije razvuku na sljedeće četiri godine, optužene i osuđene guraju u direktorske i savjetničke fotelje, srbuju tako što sunarodnike nazivaju izdajnicima, dok prvi trče pod NATO skute…
Nije Dodik kriv, mi smo… ono što se ne jede.
Dobro je rekao Srećko Šojić: “Bratjo Srbi, niste vi još gladni!”
Kad dogori do nokata, kada voda dođe do grla, kad se počnemo hvatati za slamku (ne daj bože, za gušu), nemojte reći da vam nisam rekao.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu