Bivši radnik iz Rumunije ispričao je za DW zašto je promijenio posao u “Tenisu”, gdje je kao radnik proveo dve godine.
Rijetko kada smo s poslom bili gotovi nakon dogovorenih osam sati rada. Često smo radili 12 ili čak 13 sati. Zapisivali smo prekovremene sate, ali na platnoj listi se ništa od toga nije moglo da se vidi – otkrio je na početku razgovora.
Govoreći o uslovima rada, kaže da je bilo “hladno i vlažno”.
– Pokretna traka se brzo kreće. Noću u smještaju slušao sam kolege kako plaču. Imali su strašne bolove, ruke su im bile potpuno natečene. Ali jedni druge smo hrabrili i govorili – izdrži. Jedan prijatelj me je stalno molio da ga povedem, žarko je želio da radi u Njemačkoj. Rekao sam mu da ponese barem dovoljno novca kako bi mogao da kupi kartu za povratak kući. Bio je to dobar savjet, jer nakon jednog jedinog dana kod „Tenisa”, taj moj prijatelj više nije mogao da izdrži i vratio se u Rumuniju.
Na pitanje da li je bilo redovnih kontrola, odgovara:
– Kad bi kontrole došle, brzina pokretne trake se usporavala. Tada nam je posao bio lakši. Ali unapred se znalo kada će doći kontrola. Zašto to ne rade nenajavljeno? Samo tako bi kontrolori mogli da vide kakva je tamo zaista situacija.
– Rekli su nam da ništa ne govorimo. Po logici: „Ako dođe kontrola, reci da ne govoriš njemački.” Iako su neki od nas govorili njemački. Glavni šef je bio Nijemac, a šef na pokretnoj traci Rumun. On je morao da prevodi, jer većina radnika nije govorila njemački. To su najčešće bili Rumuni koji su imali sreće da su u školi naučili njemački. Njihovi nadređeni su im naredili da se pobrinu za to da ljudi ne prijavljuju bolovanje.
Na pitanje da li je kompanija na bilo koji način na njega vršila pritisak, on odgovara potvrdno.
– Bilo je grozno kada smo bili bolesni: nadređeni su urlali na nas da im se ni u kom slučaju ne pojavljujemo s prijavama za bolovanje. Jednom kad sam se strašno prehladio – što se lako desi, jer smo uvijek radili na niskim temperaturama – izderali su se na mene i onda mi je bilo dosta. Dao sam otkaz.
U jednom stanu 14 ljudi
Govoreći o uslovima smještaja, sagovornik DW kaže da su pojedini smještaji bili vrlo čisti, ali bilo je i izuzetaka. Pamti da je uvijek bilo vrlo tijesno.
– Deset, 12, pa čak i 14 ljudi bilo je u jednom jedinom stanu. Mjesečni najam koštao je 200 evra po osobi. Zgrade su pripadala rumunskim posredničkim kompanijama. Jedna od njih je, recimo, uz pomoć bankarskog kredita, kupila čitavu jednu zgradu i onda je stanove iznajmljivala radnicima. Ali to jednostavno nije fer, da toliko mnogo ljudi bude u jednom stanu.
On smatra da su posredničke kompanije glavni problem:
– Jedan moj prijatelj je direktno zaposlen u njemačkoj kompaniji i on nema problema. Ne boji se kad ide na posao. Niko se ne dere na njega i ne vrijeđa ga. Nadamo se da će parlament u Njemačkoj odobriti zakon o zabrani ugovora o delu.
Ostao je u kontaktu sa dvojicom kolega iz “Tenisa”. Oni su, kaže, sada u karantinu.
– Kažu da su im donijeli dovoljno hrane i vode. Ali vrlo su zabrinuti, jer ne znaju šta će dalje biti. Jedan od njih već dugo ima zdravstvenih problema, ali kaže da mu je dobro – barem trenutno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu