Za Natašu je to najtraumatičnije iskustvo koje pamti, a ističe da je uvek govorila da nikad ne bi otiša iz Zagreba, ali da je morala da pogazi svoju riječ.
– Pamtim, nažalost, ali po lošem. To mi je bio najtraumatičniji period u životu. Bila sam srednjoškolka koja je morala da ode iz svog grada. Došli smo kao izbjeglice, bez ičega, i mislila sam da ćemo se vratiti u svoj rodni grad, među svoje prijatelje… a odjednom smo bili odsječeni od svijeta i postalo mi je jasno da nema povratka. To mi je najbolnija tačka i trauma od koje sam se dugo oporavljala i od koje se ni danas nisam oporavila – rekla je ona u jednom intervju, piše Blic.
– Imala sam najlejpše djetinjstvo na svijetu, baš kao i sva djeca u to vrijeme. Nismo imali ni više ni manje od drugih, ali smo bili srećni. Odrasla sam u porodici punoj ljubavi, sa roditeljima, bratom i bakama, divnim drugaricama… Išla sam na glumu u Zagrebačko kazalište mladih i nadala se da ću se jednog dana zaposliti u Hrvatskom narodnom kazalištu – ispričala je Nataša ranije.
– Stalno smo išli na more, u to vrijeme smo gradili kuću na Pagu. Jedna baka je bila u Slavoniji, druga u Lici, pa smo išli čas kod jedne, čas kod druge. Uvek sam govorila da nikad u životu ne bih otišla iz svog Zagreba, ali eto, desilo se sve što se desilo i sve to je bilo pretraumatično za mene – istakla je Nataša tada, prenosi “Telegraf”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu