Ovaj dobrotvor i preduzetnik zapošljava 150 komšija i drugih radnika u Drvnoj industriji u Mašićima. Učestvuje u mnogim akcijama u rodnom selu, a ponajviše se bori da sačuva pravoslavnu tradiciju, srpske svetinje i oživi legende koje pamti iz djetinjstva.
– O crkvi na Gaju maštao sam još u dječačkim danima. Ta ideja je još više osnažila u meni posljednjih nekoliko godina. Kada su se u mojoj porodici stekli materijalni uslovi, počeo sam uz pomoć dobrih ljudi, mojih prijatelja i podršku porodice ostvarivati svoj davnašnji plan – ispričao nam je Stevo, kojeg je, zajedno sa suprugom Nadom, vladika Jefrem, prošle godine na Ilindan, 12. jula proglasio za kuma crkve.
Crkve od drvenih brvana u Potkozarju imaju dugu tradiciju i predstavljaju znamenost koja svjedoči o istoriji srpskog naroda, njegovoj želji da u najtežim vremenima sačuva svoju vjeru.
– Crkve brvnare su spomenici i svjedoci teškog i obespravljenog života našeg naroda kroz dugu istoriju. U tim vremenima Srbi su pokazali odlučnost da po svaku cijenu sačuvaju svoj nacionalni identitet, pokažu da nijedna žrtva nije velika da je ne mogu podnijeti za svoje spasenje. To me podstaklo na gradnju drvene crkve od veoma postojanog i dugovječnog hrasta kitnjaka – opisao je Stevo Stojnić motiv i smisao, vodilju ka oživljavanju starina.
On na Gaju, uzvisini u Mašićima, odakle se vidi cijelo Lijevče polje, sada gradi veliku drvenu šupu, namijenjenu masovnim okupljanjima.
– Poslije izgradnje crkvice opredijelio sam se, uz pomoć dobrih i vrijednih Mašićana, vjernika i mojih komšija, da ovdje izgradim šupu ili nadstrešnicu, gdje se narod može zakloniti od nevremene, kiše, vjetra ili velike vrućine, kao tokom ovog ljeta. Ništa mi nije teško, jer sam uvjeren da sve što radim ima smisla, da će dugovečno služiti i da će me moje komšije po dobrome pamtiti i pominjati – smatra Stojnić, ljubitelj svoga zavičaja kojem se, sada, poslije mnogo godina, vratio na jedinstven način.
Uporedo s gradnjom objekata, on je pokrenuo i akcije uređenja starog groblja pored crkve od drveta.
Tu je znameniti spomenik njegovog pretka Marka Stojnića, koji je stradao 1911. godine. Bio je, kaže, na daleko čuven po ljepoti i stasitosti, hrabrosti, opredijeljen i nepokolebljiv u borbi protiv okupatora, ali je u cvijetu mladosti stradao, ne napunivši ni 30 ljeta.
Stevo je obnovio i Markov spomenik, ograđen skupocjenom kovanom ogradom, koja i sada dominira u groblju, postojana i poslije jednog vijeka, koliko je prošlo od kada je postavljena.
Vučiji skok
Da bi sačuvao legendu iz Mašića, Stevo je žutom tablom i slikom vuka obilježio dolinu koju od davnina mještani nazivaju Vučiji skok.
– Tu su, priča se, preko puta kroz šumu, vukovi preskakali s brda na brdo. Velikih i snažnih vukova odavno nema, ali legenda živi u narodu – kazao nam je Stevo Stojnić.
Njegovu priču potvrdila i mještanka Bosa Turjačanin, pohvalivši Stevinu odluku da se Vučiji skok obilježi, a legenda ili priča o stvarnom događaju produži.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu