Vijest je potpuno neočekivana. Između fudbalske i parizerske euforije, Cane Partibrejker je pokrenuo inicijativu da Zoran Miščević dobije spomen ploču na kući u kojoj je stanovao sedamdesetih.
Inicijativu su momentalno podržali mnogi muzičari raznih generacija. Zašto?! Iz puno razloga!
Prvo, nemamo pravo sve da zaboravimo. Ne počinje istorija od partijskih vođa. Postojalo je i neko drugo vrijeme, prije ovog vremena…
U oduševljenju beogradske mladosti ranih šezdesetih bio je lučonoša koji je maštao veliku vatru, toliko snažnu da se prepozna nova muzika, nova strast, nova moda i nova kultura.
Lučonoša je, predvodeći grupu „Siluete“, bio Zoran Miščević.
Zoran Simnjanović, uvaženi profesor i slavni kompozitor filmske muzike, tada član „Sedmorice najmlađih”, kasnije član „Silueta“ i osnivač grupe „Elipse“, svog imenjaka će opisati ovim riječima:
„Odjednom, pojavio se Zoran Miščević. Omalen, pun energije, imao je hiljadu ideja. Škola mu nije išla, a nije ga ni interesovala. Znao je sve ljude koji rade u muzici, sve tekstove pjesama, ali jedva je prolazio u bibliotekarskoj. Stanovao je u Stanoja Glavaša, mom bivšem kraju. Neko ga je doveo da svira bas gitaru. Nije je imao, ali je želio da svira i od ”džipskonke” napravio bas gitaru dodavši, kao najdeblju, h žicu od violončela, jedinu koja se mogla nabaviti kod Seovića, proizvođača žica iz Balkanske. Tako je zvuk bio malo deblji, ali nikako pravi.”
Zoran je sa sobom doveo Iliju Iku Stanića, prvog beogradskog rokera u farmerkama i kožnjaku. Imao je Gipson gitaru i stanovao u samom srcu grada, u Prizrenskoj. Zanosili su se Šedouzima i snivali o svom sastavu. Iz prve postave “Silueta”, tada su bili Simke i bubnjar Mine, dvije gitare i jedno pojačalo. Onda su doveli Branka Glušćevića i njegovo pojačalo. Samo je falio pjevač. Zoran je rekao: Taj sam!
To se dešavala one jeseni kad je sređeni Beograd rad blistao poslije prve Konferencije nesvrstanih. Jesen će uljepšati vijest o Nobelovoj nagradi za književnost dodijeljenoj Ivi Andriću.
Prva prvi nastup ili prva igranka desila se bez ijedne probe u ekonomskoj školi u Cetinjskoj.
Sebe nisu čuli, no to nije smetalo publici da sve vrijeme bude u delirijumu.
Zoran će, nekoliko dana pred smrt 1995, tvrditi kako je Radio Beograd u večernjim vijestima davne 1961. godine na prvom programu objavio kako je „Beograd povodom 20. oktobra na sastanku u Domu kulture ‘Braća Stamenković’ dobio prvu grupu električarskih gitara – Siluete”.
Ubrzo im se dogodio koncert sa Đorđem Marjanovićem u Domu sindikata. U okviru njegovog trećeg, tradicionalnog solističkog, recitala „Siluete“ su svirale dvije stvari kao prateći bend i jednu sami. Kako je to izgledalo, ostale su da kruže legende. Moja sestra, Đokista do koske, te noći me je razbudila pričom o nevjerovatnom događaju! Donijela je papir s autogramima, Đorđa lično i Saše Subote, i dodala da su posebno iznenađenje bili neki momci u kožnim jaknama.
Mnogo kasnije u Zoranovoj dokumentaciji, u potkrovlju neke kuće u Batajnici, našao sam isječak iz novina: „Đorđe je za beogradsku publiku pripremio i jedno iznenađenje – grupu tvistera Siluete, grupu u kožnim jaknama, crvenim košuljama i kratkim čizmama, kojoj to nimalo nije smetalo da nas zaprepasti svojim odličnim sviranjem, kakvo odavno nismo čuli u Domu sindikata. Dječaci ne samo da su izvanredno muzikalni, imaju osjećanje za mjeru, možda zato što još uvijek nisu proglašeni za prvorazredne zvijezde…”
Tada sam skupljao materijal za televizijsku emisiju o „počecima roka“ i ostalo mi je u sjećanju da je Zoran u svojoj arhivi čuvao isječke o kompletnoj bit i pop sceni cijele Jugoslavije, a ne samo svojim „Siluetama“. To je toliko različito od samoljubaca koji kompletiraju ličnu dokumentaciju isključivo od „dobrih” tekstova po ličnom ukusu.
Zorana sam posljednji put vidio kad smo snimali emisiju „Rokumenti“ u holu Doma omladine, istom zdanju gdje su 67. i 68. Siluete za vikend prodavali po pet igranki dnevno! Kao bioskopske predstave.
Emisija je emitovana u nedjelju, 2 aprila 1995. U utorak, Zoran je nađen mrtav.
Najava „Rokumenata“ je glasila: ”Predvodeći Siluete izrastao je u jugoslovensku rok zvijezdu koja je donijela tinejdžersku histeriju. Najavio drugačije doba. Pionir koji je prokrčio stazu. Dolazili su dani u kojima staro više nije moglo da važi. Obavezu prosvjetitelja momak iz Beograda vršio je strasno i požrtvovano. Utabao je stazu kojom će nesmetano moći da stignu autentični domaći stvaraoci. Prvi je nosio dugu kosu, prvi je farbao, prvi bio idol. Iz Parada ritma i Gitarijada, poslije logorovanja u Gradskom podrumu, a potom i Domu omladine, krenuo je u osvajanje Države. Car publike, lijepak za djevojke i medije. Neponovljiv Zoran Miščević.”
Prvu EP ploču Zorana i Silueta, sa četiri numere, nosio je snimak „Uhvati vetar”. Nju je objavio aleksandrovački Diskos u danima opšte „siluetizacije”. Dok su na koncertima svi vrištali, a „Siluete“ držale tenziju na ivici raspoložive snage, sa ploče je dopirao jedan čežnjiv, umiljat, ispeglan i bezopasan glas. Kritika je rekla: „Svima dobro poznati Donovanov hit „Catch The Wind” privukao je i Siluete i naveo ih je da ga uvrste u repertoar svoje ploče. Neosporno to je najbolje ostvarenje na njoj. Kompozicija „Uhvati vetar” nije mnogo izgubila prepjevom i prilagođivanjem sa gitare na više instrumenata. Ostale kompozicije na ploči nisu, na žalost, na istom nivou.” Ploča je prodata u 45.000 primjeraka.
Jedna Ljiljana je poslije te ploče napisala svom ljubimcu: „Ti si najbolji, najfenomenalniji, najvječniji, najčarobniji, najljepši, najprivlačniji, najgenijalniji, najambiciozniji, najtraženiji i najsavršeniji bit pjevač svijeta.”
Potpisnik ovog teksta prošao je zahvaljujući domaćoj muzici i sito i rešeto. Najveću čast mi je ukazao upravo Zoran. U proljeće 1976. ponudio mi je kumstvo. Vjenčao sam ga sa Milicom u Zemunu, a slavlje se nastavilo na periferiji Lazarevca. Kako je izgledalo, ne znam. Zlobnici će poslije pričati kako su mladoženja i njegov kum „kargo isporučeni“ na kućne adrese u komatoznom stanju.
Godinama smo se pazili, čak i kad se kumovski brak raspao. Zoran Miščević nikad u životu nije tražio od kuma neku uslugu. Čast mangupska mu to nije dozvoljavala.
Poslije histerije oko prvih bit grupa došla su druga vremena. Autorska! Zoran je svoju sudbinu kao čelnik mnogih postava i mita „Silueta“ nosio diljem zemlje sa promjenljivim uspjehom. Septembra 1979. na Stadionu JNA, kao gost na spektaklu „veselih Bosanaca”, ostao je upamćen pjevajući: „Kad su bile Siluete, Bijelo dugme bilo malo dete”.
Goran Bregović, svjestan da iza Silueta i njihovog Predvodnika ne postoji dostojan audio zapis, ponudiće Zoranu da mu prearanžira i producira svoju pjesmu „I kad prođe sve, pjevat ću i tad”. Takođe je Zoran Simjanović želio da imenjaku napravi neki „pravi” snimak. Nije stigao.
Ostaje istina da na scenu, bez obzira gdje se ona nalazila, Zoran Miščević nikad nije izašao nespreman. Sa sobom je nosio pionirski entuzijazam i čaroliju zvijezde.
Najtraženiji i dugo najpoželjniji momak Juge umro je razveden i usamljen na vrhu jednog solitera na Crvenom krstu. Ispraćen je od malog broja poštovalaca na Novom groblju. Sa razglasa je Džeger pjevao „The Last Time”, istu onu pjesmu koju sam prvi put čuo na „Paradi ritma“, 1965. na Sajmu u verziji Zorana i njegovih „Silueta“.
Između je stalo trideset godina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu