U moje vrijeme Djed Mraz je bio zadužen za poklone oko Nove godine, a Božić Bata za radovanje oko praznika Hristovog rođenja. Sedmi dan januara nikad nije mogao da prođe bez poučne božićne priče.
Kako su noći postajale sve duže i hladnije, poput miliona mališana gledao sam u turobno nebo, uvlačio se u tatin i mamin krevet da slušam o podvizima Božić Bate. Otac bi svaku bajku završavao pjevušeći „Božić štapom bata / nosi suva zlata / od vrata do vrata…”
Te priče i ta pjesma grijale su moje srce, bez obzira što nisam najbolje razumio zašto se slični rituali dešavaju u razmaku od samo dvije nedjelje: pred Svetog Nikolu stavljam cipelu u prozor očekujući neki dar, a na božićno jutro ispod jelke tražim paket sa svojim imenom.
Sada moje srce podgrijavaju neki jaki lijekovi, ali i dragocjene mudrosti za starost. Trebalo je da dobijem svoju djecu pa pročitam da je njemački reformator Martin Luter u 16. vijeku preporučio ljudima da ne ostavljaju poklone djeci u ime Svetog Nikole. Umjesto toga, zalagao se da ostave te poklone najmlađima na Božić u ime novorođenog Hrista!
Istorija Božić Bate je duga (čak 1.753 godine) i složena. Kratka verzija kaže da je cijela priča zasnovana na Svetom Nikoli Miriklijskom, episkopu rođenom u 3. vijeku n.e (270. – 343). Postoji mnogo legendi povezanih za njega od kojih većina prikazuje dobrotu i velikodušnost. U jednoj, sirot čovjek je bio primoran da proda svoje ćerke u prostituciju kako bi sastavio kraj s krajem, ali ga Nikola sprečava da to uradi tako što mu anonimno ostavlja kese zlata. U drugoj, zli mesar ubija tri dječaka, isjecka ih i kiseli njihova tijela, ali Nikola vaskrsava dječake.
Priča o vrećama zlata Svetog Nikolu vezuje sa tajnim darivanjem, a priča o vaskrslim dječacima povezuje sa djecom. Saberite dva i dva i dobijate običaj da se djeca daruju od Svetog Nikole na njegov praznik. Pošto je ovaj praznik bio tako blizu Božića, proslava Svetog Nikole se na kraju zauvijek spojila sa Božićem.
Takav Praznik dobrote najbolji je i najpoučniji u cijeloj godini. Bogat je onaj ko umije da posjeduje radost i ko ne dozvoljava da ga tada preplave strepnja i strah.
Dan Božića nikad i nigdje nije običan zbir od 24 sata. Svaka nacija širom svijeta slavi Hristovo rođenje sa običajima i tradicijama ukorijenjenim u starim običajima. Razlike su često pod uticajem vjerskih opredjeljenja, ali ipak prevladava univerzalna tradicija demonstriranja duševnosti u okviru porodice i voljenih.
U očaravajućoj panorami prazničnih tradicija, obilježavanje Božića se odvija kao kaleidoskop kultura, kome svaka nacija prazničnoj tapiseriji dodaje svoje jedinstvene nijanse.
Zato imam potrebu da podijelim jednu priču sa Islanda. Baš sa onog ostrva na kome se knjige razmjenjuju na Badnje veče, a ostatak praznične noći provodi u čitanju. Tada ljudi nose knjige u krevet zajedno sa čokoladom. Kako to divno i nestvarno zvuči! Postoji još jedna činjenica: Island objavljuje više knjiga po glavi stanovnika nego bilo koja druga zemlja. One se obično pojavljuju tokom božićne sezone. Taj fenomen se zove Jolabokaflod, ili Potop božićnih knjiga.
Ta potresna, poučna i dragocjena priča počinje: bio jednom jedan čovjek koji je veoma naporno radio da bi obezbijedio hranu za svoju porodicu. Nekoliko dana prije Božića kaznio je svoju petogodišnju ćerku pošto je saznao da je bez dozvole iskoristila jedinu rolnu skupog zlatnog papira za umotavanje. Još više se uznemirio vidjevši da je na Badnje veče malo dijete iskoristilo ostatak skupog zlatnog papira da ukrasi kutiju za cipele koju je stavila ispod jelke. Takođe je bio zabrinut razmišljanjem gdje je dobila novac da kupi ono što je bilo u kutiji za cipele. Ipak, na Božićno jutro djevojčica je, ispunjena uzbuđenjem i radošću, prinijela kutiju svom ocu i rekla: „Ovo je za tebe, tata!“
Dok je otvarao kutiju otac je bio posramljen zbog svoje ranije pretjerane reakcije, sve žaleći što ju je kaznio. Otvorivši kutiju za cipele, otkrio je da je prazna i ponovo je buknuo njegov bijes. „Zar ne znaš, mlada damo“, reče grubo, „kada daješ nekome poklon, trebalo bi da ima nešto u paketu!“
Djevojčica ga je pogledala sa suzama koje su joj tekle niz obraze i prošaputala: „Tata, kutija nije prazna. Slala sam poljupce u nju sve dok se nije napunila.“
Otac bijaše slomljen tim objašnjenjem. Pao je na koljena i zagrlio svoju djevojčicu. Molio ju je da mu oprosti bespotrebnu ljutnju. Ona je klimala glavom, čvrsto zagrlila oca sve brišući suze o njegov kaput.
Sudbina je htjela da ubrzo nesreća oduzme život tom djetetu. Priča se da je otac sve godine svog života tu „zlatnu“ kutiju za cipele držao kraj kreveta. Kad god bi bio obeshrabren ili se suočio sa teškim problemom, otvorio bi kutiju, osjetio zamišljen poljubac i sjetio se ljubavi svog djeteta koje je taj poljubac zauvijek stavilo unutra.
Zbog toga, te djevojčice, te kutije i tog šarenog papira za pakovanje, milioni djece od Islanda ka svim stranama svijeta pakuju svoje darove, velike ili male, skupe ili jeftine, ali uvijek sa puno pažnje i ljubavi. Onda ih ostavljaju ispod božićnih jelki sa nadom da će nekog voljenog i bliskog obradovati.
A čarolija nekih bajki nikad neće nestati.
P.S. Posvećeno Snežani Radojičić, svjetskom biciklističkom putniku, koja noćas u pijesku meksičke pustinje, sa pivom u ruci, prepoznaje zvijezde kao kugle na nebeskoj božićnoj jelki.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu