Ponekad se slike i scene iz života čine kao perle rasute po oblacima vremena.
Biti na sceni 74 godine potvrđuje dvije istine. Da si glumac glumaca i da te nije ostavila nevjerovatna energija, vedrina i duhovitost. Jasno, riječ je o Miri Banjac, Laf(v)ici iz Srema koja kroz godine i epohu na jedan „donkihotovski“ način dovodi stvari do kvaliteta.
Osvrnuvši se ne tako davno na svoju impresivnu karijeru, Mira (4.11.1929, Erdevik, Srem) skromno priznade da nikad nije imala veliki, spektakularan život:
”Ja sam uvijek živjela mali život i tražila sebe u prostoru. To nije škodilo mojoj karijeri. Posvećenost je važna: posvećeno kuvanje supe, posvećeno stvaranje uloge… Posvećenost, kao i ljubav, svoje ljude poštuje, pa i višestruko uzvraća… Meni ne treba karijera, ni pare, ali želim da budem korisna, bojim se da budem van svega i potpuno sama, da se osjećam beskorisnom i teškom životu..“
Za životni moto uzela je mudrost Isidore Sekulić da je „glumačka umjetnost, kao i život, smrtna, ali trag poslije života može biti vječan“. Zadivljujuće kako je uspjela da u rolama malih i običnih žena napravi takve profesionalne podvige. Prosto, sve su njene uloge u njoj, kao što je ona u njima: i studentkinja iz Žute i strina Cana i servirka Ljiljana, i Katica iz Radovana III, inspektorka, komšinica, Čvorovićka iz Balkanskog špijuna, svastika, keva, svekrva, gospodarica, lekarka, skeledžijka, kućna pomoćnica, kuvarica, kleptomanka, gatara Roska, udovica, kockarka, baka sa cegerima…
Likove žena iz naroda, svoja najuspjelija glumačka dostignuća, obogaćuje svojevrsnim humorom i maestralno dočarava koristeći vrlo svedena sredstva. Nikada nije osvajala pojavom. Tražila je i pronalazila svoja sredstva. Time je u u pozorištu, na malim i velikim ekranima ostvarila niz uloga za pamćenje.
Očaravajući ženski scenski razbojnik zato priznaje: ”Vrlo sam ponosna na tu galeriju mojih žena, svaka od njih je zahtijevala studiju. Dospjeti do tog osjećanja koje je vrlo lična i intimna stvar, znači, kako mi je rekao psiholog, „silazak u sopstvenu matericu“. Tada se moraš odreći nekog stida, naći razlog zbog čega je ta žena takva. To nije nimalo lako, ali sam srećna što sam prošla kroz takav tretman.“
Miru volimo jer nije samo glumica (to je zanat), nego je i Sremica (to su karakter i sudbina). Ta prečanska misao je britka, a sjećanja iskrena, često do bola.
Poslije teškog djetinjstva shvatila je da iz tog blata svoje cipele mora izvući sama. To je radila jednom vaspitanom drskošću, iza koje se zaklanjala. Nije stigla da bude mlada. Nije bila ni djevojčica, ni dijete, nego biće koje se kroz mladost provlačilo. Kod nje je život počeo kasnije.
Ujesen 1944. štab Prve proleterske divizije zastade u njenom rodnom Erdeviku, jer se zaustavio Sremski front. Krenuše sa nekim priredbama, recitovanjima… i tu je upoznala Predraga Tasovca i Dragutina Gostuškog, kasnije doajene Narodnog pozorišta. Oni su vidjeli da lijepo recituje, da kapira stvari, i prihvatili je. Prva proleterska krenula je potom na zapad, do Sežane u Sloveniji, i Mira je pješke pošla s njima. Išli su do Trsta… Recitovala je partizanske pjesme i tada prvi put vidjela more. Kakva ljepota. Pješke se i vratila. Kakvo ushićenje! Do tada je zapravo bila fascinirana cirkusom.
Tu curu nemaština nije otrovala zavišću, ni kompleksima niže vrijednosti, ni pohlepom i otimanjem, ni mržnjom… Ugrijana podrškom učiteljice, uputila se 1947. u Novi Sad da polaže prijemni za studije glume. Imala je staru ali očuvanu englesku bluzu, neprikladne pantalone i maramu. Primljena kao prva.
Njena karijera na „daskama koje život znače“ počinje još u vrijeme dok je pohađala Pozorišnu školu u Novom Sadu. U periodu od 1949. do 1951. godine igrala je u pozorištu u Sremskoj Mitrovici, a od 1953. do 1955. bila je član ansambla Narodnog pozorišta u Banjaluci. Nakon toga prešla je u Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu sve do 1970. godine kada odlazi u Beograd na stalni angažman u „Ateljeu 212“. Svuda ostavila dubok profesionalni i ljudski beleg. Sa filmom se srela relativno kasno, ali stigla da igra u filmovima naših reditelja češke škole.
Imala priliku da bude prijatelj sa glumcima epohe, što je bila velika privilegija. Ti ljudi, obilježavali su osjećanjem časti njen život. Bata Stojković je naučio kako ići u kafanu i provesti nezaboravno veče a ne kompromitovati se. Mihiz joj rekao: „Nagrade zaboravi. Čim ih dobiješ, moraš ih zaboraviti da bi mogla da ideš dalje. Ali, da bi ih zaboravila, treba prvo da ih dobiješ“, a Pera Kralj priznao: „Ja sam iz tvojih očiju hvatao dobrotu“. Joca Čirilov je napisao: „Jer, šta je dar? To je ono što je na sceni činila i čini Mira Banjac.“
Dobitnica je brojnih priznanja jer „donosi život trenutke koji pokazuju da nisi zalud bivala, ni zalud sve od sebe davala“: dvije Sterijine nagrade, Statuete Joakim Vujić, Oktobarske nagrade Novog Sada i Beograda, Sedmojulska nagrada, tri Zlatne arene, Nagrada grada Zagreba, Zlatni lovorov vijenac za životno djelo (Sarajevo, 1991), Dobričin prsten, Pavle Vuisić, Žanka Stokić, Aleksandar Lifka, Miša Anastasijević, Zlatni pečat… i Nušićeva nagrada za životno djelo.
„Dar je nešto što vam je bog dao i nikad ne znate gdje će to da ode. Popularnost je kvarljiva roba, može da traje samo trenutak i upropasti cijelu karijeru. Treba se umjeti rasporediti.“
Mira je i u 95. godini angažovana glumica. To objašnjava riječima: danas je „veliki deficit baba“ jer mlade glumice neće da glume starije žene, a „njene bore rade za nju“.
„Starost je lijepa onoliko koliko umijemo da joj damo. Za starost se morate potruditi i ja se trudim da ne budem smiješna žena, da ne tražim uloge koje mi ne odgovaraju. Ja se ne stidim svojih bora, one su mi veliku karijeru napravile i vrlo sam im zahvalna.“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu