Priče o ukradenim poznatim slikama nastavljaju da nas fasciniraju koliko i sama umjetnička djela.
Najveći živi kradljivac umjetnosti je 52-godišnji Francuz po imenu Stefan Brejtvizer, koji je poharao oko 200 muzeja, uzevši umjetnine vrijedne ukupno 2 milijarde dolara. S druge strane, Holanđanin nazvan „Indijana Džons svijeta umjetnosti“, zapravo kombinacija slavnog avanturiste i Šerloka Holmsa, pomaže da se pronađu i vrate vrijedna ukradena djela. Pod geslom „Ne umijem da vozim auto, ne znam da promijenim sijalicu, ali ne griješim u svom poslu“ 55-godišnji Artur Brend pronašao je više od 200 umjetnina, ukupne vrijednosti oko 305 miliona evra.
Obojca, i Stefan i Artur, pričaju o ljubavi, zločinu i opasnoj opsesiji.
Svijet u kojem živimo voli umjetničke pljačke. To obično bude zločin u kome niko ne strada, a postoji sumnja da javnost čak uživa u tome kada odvažni lopovi uspiju da trijumfuju nad establišmentom – muzejima, galerijama i svijetom sa novcem. Ali, pošto uz svakog dobrog pljačkaša ide policajac, javnost je veoma fascinirana Brendom, stručnjakom koji pokušava da vrati umjetnička djela njihovim pravim vlasnicima.
Kako to izgleda? Iz muzeja se ukrade vrijedna slika. Policija traži dokaze, prati tragove, juri sumnjive, ali dvije godine kasnije nisu ništa mudriji o tome gdje se slika nalazi.
Nakon te dvije godine, njihova istraga se privodi kraju. Ovdje dolazi Brend. Tipičan slučaj! Treba mu oko osam godina da ga riješi.
– To je veoma težak posao – kaže. – Mnogo krvi, znoja i suza. Niko te ne plaća, ali na kraju možeš da pišeš knjige o tome, koje će biti prevedene na sedam ili osam jezika.
Toga Artura Brenda iz Amsterdama hoće posao. U posljednje vrijeme baš ga krenulo… Prošle nedjelje misteriozni čovjek mu je direktno na kućni prag donio šest ukradenih slika iz gradske kuće u Medembliku! To se dogodilo samo nekoliko nedjelja nakon što mu je neko isporučio ukradenog Van Goga umotanog u Ikea torbu. Vrijedna „Proljećna bašta“ (1884.) ukradena je 3 godine ranije iz Singer muzeja u Larenu, Holandija, na Van Gogov rođendan.
Radovi iz Medemblika su se pojavili prošlog petka oko 22.30. Brend se kod kuće nervirao što Holandija gubi od Francuske sa 2:0 kada je čuo zvono na vratima. Otvorio je vrata i ugledao čovjeka koji ga je zamolio za pomoć oko istovara predmeta iz kombija.
„Pitao sam ga: Šta ćemo da istovarimo. Sa osmijehom reče: Pa, slike iz Medemblika.”
Brend i tajanstveni čovjek, za koga kaže da nije bio lopov, unijeli su do njegovog stana pola tuceta istorijskih djela vrijednih oko 120.000 evra. Kada su svi portreti bili unutra, Brend je obavijestio policiju.
„To su istorijski veoma važne slike. Naročito ona koja prikazuje kralja Radboda. To je njegov najstariji poznati portret.“
Lokalni zvaničnici nisu krili oduševljenje povraćenim slikama: „Shvatite koliko je imovina važna samo kada je više nemate“. Sada misle da bi umjetnička djela trebalo bolje zaštititi: „Gledajući unazad, nedovoljno smo vodili računa o bezbjednosti. Sada ćemo to činiti drugačije.“
U vrijeme krađe Brend je znao da će lopovi imati problema da zarade novac od slika: „Kako su ovo portreti bogatih, pristojnih muškaraca, mislili su da će vrijediti. Pošto ih je bilo teško preprodati, krađa šest bicikala bila bi isplativija.“
Vlast Medemblika bila je spremna da ponudi nagradu od 10.000 evra za svakoga ko može da pomogne u povratku ukradenih slika. Brend je odbio ponudu i umjesto toga zatražio „vaučer za lijepu knjigu“.
Prethodni povratak Van Gogove slike u velikoj mjeri je uticao na postupke ovih lopova.
– Mislim da je ovo bio direktan rezultat prethodne akcije – kaže Brend. – Sve je dospjelo na naslovne strane širom svijeta, pa je djelo Van Goga vraćeno jer nisu mogli ništa da urade s njim – da ga prodaju ili pak “popiju” manju kaznu.
Ta dva odvojena „povratka“ na Brendov prag svakako će uticati i na druge kradljivce umjetnosti da se dobro zamisle. On se nada da će stvorena atmosfera najzad dovesti do povratka remek djela Fransa Halsa „Dva nasmijana dječaka”, nestalog 2020. i slike Vermera, Manea i Rembranta ukradene 1990. iz Muzeja Izabele Stjuart Gardner u Bostonu vrijedne 474 miliona evra.
„Nadajmo se da će lopovi konačno shvatiti kako je krađa umjetnosti beskorisna. Ne možete je prodati, dobijate dugu zatvorsku i ogromne novčane kazne. Samo prestanite da kradete, a posebno umjetnost…“
Prodati ukradene komade zajedničkog nasljeđa danas je veoma teško. Kradljivci imaju nekoliko opcija nakon zločina: „Ili ga spalite, što je loša ideja, jer kada vas kasnije uhvate dobijate dodatno zatvorsko vrijeme… ili ga bacite na moj prag.“
Artur Brend (1968), holandski istoričar umjetnosti i konsultant za umjetnost, do sada je pronašao preko 200 ukradenih umjetničkih djela. Potraga za ukradenim umjetninama mu je interes i strast. Interesovanje za pronalaženje nestale umjetnosti počelo je kada je kao student u južnoj Španiji, zajedno s Romima koje je tamo sreo, otišao u „potragu za blagom“ koja je rezultirala otkrićem tri srebrna rimska novčića. Inspirisan tim događajem počeo je samostalno da se bavi detektivskim poslom. Veoma uspješno!
Između ostalih, pronašao je nestali mozaik star 1.600 godina sa prikazom Svetog Marka iz vizantijskog doba, koji je ukraden četiri decenije ranije. Pomogao je da se povrati „Adolescencija“ Salvadora Dalija i pronađe „Muzičarku“ Tamare de Lempicke. Vratio je prsten Oskara Vajlda u Magdalen koledž Oksfordskog univerziteta i Pikasovu sliku „Buste de Femme“ ukradenu 1999. godine, vrijednu 70 miliona dolara, koja prikazuje slikarevu ljubavnicu i muzu, slavnu Doru Mar. Platno je visilo u Pikasovom domu do njegove smrti 1973. Njegov poslednji vlasnik bio je saudijski milijarder šeik Abdul Mohsen Abdulmalik Al-Šeik, koji je sliku držao na svojoj jahti „Koralno ostrvo“. Ukradena je dok je brod bio usidren u Antibu u Francuskoj.
Brend je prvi put saznao gdje se slika nalazi čuvši da jedan Pikaso obilazi holandsko podzemlje. Vjerovao je da je to baš „Mar platno“, za koje se dugo strahovalo da je uništeno, i počeo je da raspituje. Djelo je bilo teško locirati jer „nikada nije objavljeno, skoro da nije bilo njegovih slika i nikada nije bilo u muzeju“. Ispostavilo se da je ono korišćeno kao zalog na crnom tržištu, oko poslova sa drogom i oružjem. Možda je čak 10 puta mijenjalo ruke.
– Kontaktirali su me predstavnici holandskog biznismena, rekavši da njihov klijent ima sliku – poslije će reći Brant, odbijajući da otkrije imena umiješanih. – Mislili su da je Pikaso dio legitimnog dogovora. Ispostavilo se da je dogovor bio legitiman – ne i način plaćanja.
Slika je vraćena, umotana u čaršav, u crnoj kesi za đubre. Pošto je stručnjak iz njujorške Galerije Pejs potvrdio da je riječ o originalu, Brend je okačio sliku na svoj zid, zapalio tompus i „potpuno uživao u njoj“ tokom noći.
Svijet kriminala oko umjetnosti nalikuje piramidi – na vrhu imate 30 ili 40 osoba koje manje-više kontrolišu čitavo ilegalno umjetničko tržište i učestvuju u uspostavljanju lažne odnosno „kopija umjetnosti“. Ta lažna umjetnost je treća najveća kriminalna aktivnost na svijetu, poslije droge i oružja. Brend čvrsto vjeruje da je čak 10 posto onoga što je izloženo u muzejima lažno.
Fusnota. Postoji lična priča o Papi Zerafi, koji je poslije višegodišnje potrage pronašao dva ukradena Karavađova remek djela iz ko-katedrale Sv. Jovana u Valeti, na Malti. To nije uradio kao inspektor ili profesionalac već kao zanesenjak umjetnosti. Jednom ću je objaviti…
Strast i ljubav su u pitanju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu