U maju 2014. poplave su odnijele milijarde maraka, a samo privrednici u Banjaluci pretrpjeli su štete od oko 35 miliona KM. U banjalučkom naselju Derviši pod vodom je bilo na desetine trgovačkih firmi i fabrika, a samo jedna od njih, Fabrika tjestenine „Adria MM“, bila je osigurana. Dok su drugi čekali pomoć, u ovom preduzeću su u rekordnom roku sanirali štete i obnovili proizvodnju.
Ipak, ovo iskustvo, pa ni upozorenje stručnjaka da će, zbog klimatskih promjena, poplave, suše i požari biti sve češći, nisu podstakli privrednike da osiguraju svoje firme, niti građane da razmisle o osiguranju kuća, stanova i imanja.
Nedostatak tradicije
BiH zaostaje za evropskim tržištima osiguranja, ne samo zbog ekonomske nerazvijensoti, nego i zbog nedostatku tradicije i kulture osiguranja, ocjenjuje Mirsad Pehilj, glavni i odgovorni urednik portala profitiraj.ba.
Nije tajna da veliki broj malih i srednjih kompanija ne osigurava svoju imovinu i ljude. Direktori tvrde da u teškim ekonomskim prilikama moraju rezati troškove. Osiguranje jeste trošak, ali je taj trošak zanemariv u odnosu na rizike kojima se izlažu i privreda i građani, pogotovo što su usluge osiguranja u BiH relativno jeftine – kaže Pehilj.
BiH je po iznosu premija osiguranja po stanovniku na samom dnu Evrope. Na kraju prvog polugodišta 2018. taj je prosjek iznosio 102 KM po stanovniku, dok je prosjek u EU nešto više od 1.800 evra, dakle čak 50 puta veći. Pri tome je premija neživotnog osiguranja po stanovniku u BiH iznosila oko 82 KM, a premija životnog osiguranja svega 20 KM.
– Koliko god osiguranje bilo jeftino, kod nas se ljudi na odlučuju na taj korak, ne samo zbog navika, nego prvenstveno zato što su izgubili povjerenje u sistem – smatra socijalni psiholog Srđan Puhalo.
Reklamni slogan
Generacija iz doba socijalizma, koja je imala naviku da osigurava imovinu, danas nema para za to, a prije rata popularni marketinški slogan “osiguran – siguran” odavno je pao u zaborav.
– Nakon svih prevara koje smo doživljavali, nakon propasti banaka i fondova, hiperinflacije, iskustva sa starom deviznom štednjom, ljudi nemaju povjerenje ni u osiguravajuće kuće, a naročito nemaju povjerenje da će im sistem garantovati da novac koji ulažu neće propasti – kaže Puhalo.
Marko Đogo, profesor Ekonomskog fakulteta Pale, ukazuje na još jedan aspekt ovog problema: lošu fiskalnu politiku, odnosno, kako tvrdi, odsustvo fiskalne politike.
– Sa osiguranjem je situacija slična, kao i sa navodnom demografskom politikom. Tako ja, naprimjer, imam troje dece i nezaposlenu suprugu. Za četiri izdržavana člana domaćinstva dobijam povrat poreza od 24 KM mjesečno, a da živim u Francuskoj dobijao bih četvrtinu plate. Isto tako i oni koji su osigurani kod nas dobiju popust na porez od 12 KM. Pitam se koga to može podstaći da uzme polisu – kaže Đogo.
Ulaganje
Dodaje da je u razvijenim zemljama fiskalna politika takva da građanima i privrednicima šalje poruku: “Bolje je da svoj novac ulažete u osiguranje, nego da plaćate porez”.
– Osiguranje u razvijenim zemljama nije samo način da se zaštitite od rizika, nego i kanal za sigurno ulaganje. Novac od polisa osiguravajuće kuće mogu plasirati samo u investicije koje imaju najviši kreditni rejting. Znači, novac je siguran, pogotovo u zemljama gdje osiguravajuće kuće imaju ogroman kapital i tradiciju od nekoliko stotina godina, što kod nas nije slučaj – kaže Đogo.
Dodaje da je za tržište osiguranja siromaštvo nije presudno.
– Uostalom, siromaštvo je relativno, a i polise osiguranja su kod nas jako jeftine – zaključuje Đogo.
Da je tako svjedoči i primjer mlade Banjalučanke Valerije M, koja već deset godina uplaćuje životno osiguranje. To je, kaže, košta 700 KM godišnje, dok njene drugarice koje puše na cigarete troše dvostruko više.
– Počela sam uplaćivati osiguranje dok sam radila honorarne i povremene poslove, da bih imala kakvu-takvu sigurnost. Nastavila sam i nakon što sam s zaposlila, a danas, kada imam djecu, računam da na taj način štedim novac za njihovo školovanje – kaže naša sagovornica.
Privreda
Naris Bošnjović iz “Uniqa osiguranja” kaže da oblast životnih osiguranja u BiH bilježi intenzivan rast, pa ona danas čine 20 odsto svih osiguranja u BiH.
– Neizvjesna budućnost i strah za održivost penzionog osiguranja podstakla je građane da se češće nego ranijih godina odlučuju na ovaj korak – kaže Bošnjović.
Dodaje da je u privredi drugačija situacija, prije svega zbog skromnog privrednog rasta, pa i zbog toga što danas u BiH nema velikih privrednih sistema, koji su nekad bili nosioci razvoja.
– U kompanijama sa inostranim kapitalom i onima koje su izvozno orjentisane osiguranje shvataju vrlo ozbiljno, dok u drugim preduzećima, pogotovo ako ih vode neiskusni menadžeri, samo gledaju da prođu što jeftinije – zaključuje Bošnjović.
Praksa pokazuje da i građani, u situacijama kad ne mogu izbjeći osiguranje, nastoje da ga plate što manje, ne razmišljajući koliko je to, ustvari, neisplativo. Takav je slučaj i sa obaveznim osigurnajem učenika u školama. U mnogim banjlučkim osnovnim školama roditelji se opredjeljuju da osiguranje za svoju djecu plate od tri do pet maraka godišnje, a to znači da, uz takav iznos premije, samo u izuzetnim slučajevima mogu naplatiti odštetu, ako se dijete povrijedi u školi, a i to u minimalnom iznosu.
“Namet”
Statistike svjedoče da se na ionako “mršavom” tržištu osiguranja u BiH čak polovina cjelokupnog prometa odnosi na obavezno auto-osiguranje, koje mnogi građani čak i ne doživljavaju kao osiguranje, nego kao neku vrstu nameta uz registraciju vozila.
Prema podacima entitetskih agencija za osiguranje, ukupna premija osiguranja za vozila u BiH na kraju juna 2018. iznosila je 179 miliona KM, dok su ukupno ostvarene premije iznosile oko 359 miliona KM.
– Ako se iz ove statistike isključe životna osiguranja, procenat je još ubedljiviji – premija osiguranja za vozila iznosi čak 62 odsto, dok se ostatak od 38 odsto odnosi se na sve ostale vrste neživotnog osiguranja, uključujući osiguranje imovine od požara, prirodnih sila i ostalih šteta – kaže Mirsad Pehilj.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu