Zamislite da ne morate dva i po mjeseca na posao. Šefovi vas ne gnjave, ne slušate i ne gledate kolege, nema ranog ustajanja, jurnjave. Sve bez žurbe. I bez stresa.
I bez brige. Za one koju su vas stavili tu gdje ste. Koji su vam dali povjerenje, pa sve čekaju da nešto dobro uradite.
A, umjesto da rade, oni otišli. Na odmor, predah, ljetnu pauzu. Nazovite ovaj nerad kako god hoćete.
Dok običan radnički svijet sanja o dvije sedmice preko potrebnog odmora, a dobije tek jedva iskamčenih sedam dana, oni kojima je narod dao glas, uzeše sebi mjesece odmora.
Prije desetak dana zatvoriše se vrata Skupštine grada. Do sljedećeg viđenja u oktobru.
Nagomilalo se loših stvari u Banjaluci, najavljuju se problemi, blokade, ekonomski cunami, a odbornici uzeše pauzu. I to ne bilo kakvu. Nema gradskih sjednica, ni sjedenja u skupštinskim stolicama do poslije izbora. Odugovlačenje, neodgovornost, nebriga. Kako nazvati potez koji je povučen?
Toliko toga ne štima u gradu, toliko toga će tek doći na naplatu, da odbornici ne bi trebalo da imaju predaha. Umjesto toga, oni izađoše iz sale, planirajući odmor. Jer imaju i od čega.
A mnogi ovdje ne sanjaju samo more, već i da im pitka voda poteče iz česme. Da se napiju i čestito istuširaju.
Izborna je godina. Ovaj veliki odmor je da se kampanja odradi? Za lično i stranačko lobiranje, traženje glasača, hodanje po selima i zaseocima. Jer, kako da se sprema za izbore i da se radi, zar ne?
Sada je najbolje vrijeme za ubjeđivanje svijeta da glasa, da se obeća bolje i više od onih drugih. Pa da, na žalost, opet dočekamo da skupština bude tek poligon za blaćenje, potjcenjivanje i omalovažavanje suparnika. Dok čekamo bolje, ostarićemo. I otići ćemo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu