Ali nikad sa žrtvom silovanja. Sa žrtvom silovanja možeš saosjećati, ali nikad zaista osjećati šta je zaista preživjela u tom užasnom trenutku i svim trenucima poslije toga. Plašila sam se da svojim pitanjima ne produbim rane i patnju.
A ipak, morala bih da pitam sve. To mi je posao.
Skromna scena za dramatičnu ispovest
Intervju je bio ugovoren za prepodnevne sate u jednoj kancelariji u centru Beograda. Došla sam desetak minuta ranije i razgledala hodnik zgrade, bijele, sterilne zidove, kako bih skrenula misli s treme koja mi je pritiskala grudi. Skromna garnitura, polica s knjigama, stočić za kafu i držač za vina. Kakva skromna scenografija za dramatičnu ispovijest koja bi mogla zauvijek da promijeni Srbiju.
Tada sam pomislila da bi Milena mogla da odustane. Uostalom, ko sam ja da mi ona priča takve stvari?! Potpuni stranac. Odakle joj toliko povjerenje? Ko bi mogao da je krivi ako okrene leđa i nikad ne zakorači u tu kancelariju? Pojma ja imala nisam. Nisam tada ništa znala o Mileni Radulović. Nisam znala da Milena ne odustaje.
Hladan i rezervisan početak
Moje jalove misli presekao je ulazak djevojke u dvadesetim godinama. Lijepe i elegantne, mada neupadljivo obučene, diskretno našminkane, s ravnom smećkasto-crvenkastom kosom koja joj nije dosezala do ramena. Drugačije sam je zamišljala na osnovu starijih fotografija, skoro da je nisam prepoznala.
Primijetila sam da je hladna i rezervisana. Stisak šake i blago rukovanje ublaže početnu distancu, ali korona je, sada nema rukovanja. Zamolila sam je da se opusti i obećala da neću iznevjeriti njeno povjerenje, da neću objaviti nijednu riječ, nijednu misao za koju ne budem imala njenu dozvolu.
Došla sam s namjerom da pitam sve – to mi je posao! – ali tada sam se odlučila na nešto što mi i sada, kao novinarki, djeluje neobično. Da ne pitam mnogo. Odložila sam papir s pripremljenim pitanjima i pustila Milenu da priča.
Počelo je.
Kosti i duša su me boljeli
Pitali su me kasnije da li je bilo teško napraviti ovu priču, prenijeti ispovijesti mladih žena. Bilo bi me sramota da poslije svega što su one preživjele kažem da mi je bilo šta bilo teško.
Hvale me zbog hrabrosti. A Milena je bila beskrajno hrabra. Borila se da je ne slome emocije. Tek ponekad bi napravila pauzu. Uhvatila dah, vratila čvrstinu. Ja nisam bila ni približno hrabra, kosti i duša su me boljeli dok sam slušala.
Potresna mi je bila potreba Milene i Ive Ilinčić, s kojom ću razgovarati dva dana kasnije, da izađu u javnost zbog mlađe koleginice koja je u tom trenutku zlostavljao Miroslav Mika Aleksić. Mogle su da ćute, da ignorišu, što nije za osudu. Na početku karijera su, ali veoma uspješne. Milena izrasta u zvijezdu u Rusiji. Preživjele su Miroslava Aleksića. Zašto bi sebi sada zagorčavale život? Ipak, nisu ćutale.
Pomislila sam da bih voljela da baš takva bude moja Srna kada poraste.
Ljudske emocije i “neljudski” racio
Kada razgovarate sa žrtvama, slabijima, nemoćnima, obespravljenima… često dobijete ljudski poriv da ih zagrlite. Da se otvore, olakšaju dušu. Da im bude bolje, bar malo. Ali zaustavite se, budete profesionalni, nadvlada taj “neljudski” poriv da ste tu s misijom, na radnom mjestu, da mnogo toga zavisi od ove ispovijesti, ove priče.
Milenu sam htjela da zagrlim sto puta. Ali ostala sam hladna i pribrana. Slušala sam. Kao da nije bila svjesna šta u tom trenutku radi. Da spasava ne sebe, ne svoju mlađu koleginicu, već neke buduće djevojčice, djevojke, žene, ali i dječake, mladiće.
U meni je kuvalo od emocija, a mozak me je opominjao da ostanem novinarka. Da budem pravična i skeptična, čak i prema Mileni, da postavim prava pitanja koja joj možda neće prijati.
Godinama kasnije uvijek nosim žal zbog toga što u ovakvim trenucima nemam luksuz da se raspilavim kao svi ostali ljudi. Ali to je dio posla. Drugačije ne bi ni moglo, ni valjalo.
“Čekanje, stresno i mučno…”
Milena se na rastanku već malo opustila. Hvalila je policijsku inspektorku Vesnu Gašić, koja je njoj i djevojkama mnogo pomogla, i rekla: “Vidim da ste i vi takvi, da vam je stalo.”
U noći prije objavljivanja ispovijesti u Blicu opet me je drmala trema. Vratila mi je autorizovan tekst, ali nije mnogo mijenjala. Napisala mi je da je pričala s porodicom i kako je sve to čekanje dok ga ne privedu stresno i mučno. Pokušala sam da je ohrabrim, rekla joj da radi veliku stvar, da je carica i da želim da moje dijete jednog dana bude hrabro poput nje.
Sljedećeg dana, u subotu 16. januara, djevojke su dale izjave u policiji. U 18 sati uveče oborili smo ranije prelomljenu naslovnu stranu. Riješeno je, Milenina ispovijest izlazi odmah.
Više ništa neće biti isto
Prvi poziv za kafu na kojoj bi trebalo da saznam za jednu “potencijalno veliku i važnu priču” dobila sam 2. januara. Od tog poziva do objavljivanja priče prošle su dvije nedjelje.
Kao profesionalac uvijek se nadaš da će tekst s tvojim potpisom odjeknuti, ali zaista nisam ni slutila da će naslovne strane Blica sa glumicama Milenom Radulović i Ivom Ilinčić izazvati svojevrsnu revoluciju.
U 21 sat se pojavila naslovna strana Blica s naslovom “Miroslav Aleksić nas je silovao i zlostavljao”, poslije koje više ništa nije bilo isto. Eksplodirale su društvene mreže, djevojkama je stizala ogromna podrška, tek poneka glupost ili neprimjereno pitanje, poput čuvenog “šta je dosad čekala”.
Neću slagati ako kažem da sam dobila nekoliko hiljada poruka. Javljale su mi se kolege, prijatelji, ali i potpuno nepoznati ljudi iz svih zemalja bivše SFRJ.
– Vučić je mogao da prizna Kosovo, niko ne bi ni primijetio koliku ste prašinu digle – napisala mi je koleginica Jasmina.
– Ivana, promijenili ste ne novinarsku, već društvenu agendu, diskurs društva. Bizarno bi bilo da vas ja sad ubjeđujem u to koliko je sve ovo važno – napisao mi je prijatelj, bivši ambasador.
– Juče je bio dan slavlja u našoj kući. Moj muž i ja smo odahnuli. Jednom u životu. Pogotovo ja. Nasilje nad ženama će napokon biti kažnjeno – napisala mi je na Instagramu Maja Halilović iz Sarajeva, koja je takođe imala jezivo iskustvo.
– Rasplakala si me. Hvala ti što ih nisi odbila, što se nisi uplašila da objaviš priču – napisala mi je Aleksandra.
– Zbog tebe sam ponosna što studiram žurnalistiku. Istraj. Znam da ćemo sve zajedno dohvatiti pravdu – napisala mi je jedna mlada Milica.
Zaplakala bih da me nije prekinula zvonjava mobilnog telefona. Šef je hladno upitao: “Šta imamo za sljedeći broj?”
“Meni pripada da ovo ispričam pod imenom i prezimenom”
Za sljedeći broj sam otišla na razgovor s Ivom Ilinčić. Plan je bio da govori pod inicijalima, bez fotografije, ali veče prije intervjua se predomislila.
– Meni pripada da ovo ispričam pod imenom i prezimenom – rekla je. Tako je i bilo.
Srdačna, topla, vođena Mileninim iskustvom, imala je povjerenje. Ivina najbolja drugarica Mia me je već upoznala, pa sam osjećala da će se Iva lakše otvarati. Prije nego što smo počele, Ivin otac, beogradski advokat Srđan Ilinčić, napustio je kancelariju, kako bi ona mogla da se opusti. Iva nam je ispričala da je neizmjerno zahvalna ocu što je u kratkom roku učinio sve da kao advokat njoj i drugim djevojkama olakša i pomogne.
Ovog puta pitanja nisam ponijela. Nekoliko puta oči su joj zasuzile. I meni su. Bilo joj je važno da kaže da je Miku voljela, da mu je beskrajno vjerovala.
Naježila sam se kada je rekla: “Vidjela sam devojčicu od 17 godina kojoj treba pomoć. Da ste mogli da je vidite! Pa, ona je dijete!” Pomislih: “A šta si ti, sa 24?” Bila je hrabra, kao i Milena prije nje. A ja? Znate već…
Vrijeme je da pričaju neki drugi
Od momenta kada je Blic objavio ispovijest Milene Radulović stigli su mi pozivi gotovo svih televizija i portala u Srbiji, ali i iz regiona, da i ja govorim o ovom slučaju. Zvale su me i neke evropske agencije. Skoro svima sam rekla: ne, hvala. Izvinjavam se koleginicama i kolegama, ali vodio me je snažan osjećaj da je vrijeme da pričaju neki drugi. Ja sam svoje potpisala.
Milenina i Ivina priča otvorile su mnoge staze. U javnosti su se pojavile nove ispovijesti, novi slučajevi. Poručujem svim djevojčicama, djevojkama, ženama da prijave silovanje i seksualno uznemiravanje. Onda kada budu spremne. Da zapamte da nisu krive, da nisu saučesnice, već žrtve.
U međuvremenu je uhapšen Miroslav Aleksić, djevojke su plakale, plakala sam i ja. Dok nije ponovo zazvonio telefon.
– Šta imamo za sutrašnji broj – upitao je šef.
Moj posao se nastavlja.
Moja poruka svima…
…Koji kažu da “ne treba provlačiti ovu priču kroz medije” i da “sve treba prepustiti sistemu”
Poslije objavljivanja ispovijesti glumica Milene Radulović i Ive Ilinčić pročitala sam i izvjestan broj reakcija koje su relativizovale cijeli slučaj. Ali želim sada da se obratim svima onima koji kažu da “ne treba provlačiti ovu priču kroz medije” i da “sve treba prepustiti sistemu”.
Gdje je bila ova priča dok nije objavljena u medijima? Zašto je sistem nije sam otkrio i procesuirao? Ako već sistem nije znao za silovanje i seksualno zlostavljanje, zašto je žmurio pred očiglednim psihičkim zlostavljanjem u školici Mike Aleksića, koje je bilo promovisano na nekim TV stanicama?! I koje je već više od 20 godina stajalo na Jutjubu da gleda ko hoće?!
Zašto je sistem čekao na dvije naslovne strane Blica?
I gdje je sada sistem kada seksualni predator Milutin Jeličić Jutka još nije u zatvoru nekoliko mjeseci poslije pravosnažne presude?
Kome to da prepustimo?
Ko će to umesto nas?
Molim vas, razmišljajte o tome.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu