Društvo

"PLJAČKAŠI PUCAJU U NAS I OTIMAJU HRANU ZA GLADNU DJECU" Iskustva humanitaraca dobitnika Nobelove nagrade za mir

Svjetski program hrane UN, najveća humanitarna organizaciji na planeti, od gladi spasi oko 100 miliona djece i odraslih godišnje. Kako funkcioniše najveći humanitarni poduhvat u istoriji čovječanstva i sa čime se suočavaju ljudi koji krstare svijetom i rizikuju živote da bi pomogli drugim ljudima?

"PLJAČKAŠI PUCAJU U NAS I OTIMAJU HRANU ZA GLADNU DJECU" Iskustva humanitaraca dobitnika Nobelove nagrade za mir
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

O tome za Srpskainfo svjedoče humanitarci iz BiH, koji godinama služe u Svjetskom program hrane (WFP), organizaciji koja je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Dragan Močević sa koelgama

Dragica Pajević Alp iz Banjaluke, Dragan Močević iz Mostara, te Aida Filipović i Zlatan Milišić iz Sarajeva za Srpskainfo govore o oružanim napadima na konvoje hrane, dirljivim susretima sa gladnom djecom, problemima sa lokalnim vlastima, o ljudskoj dobroti, bezumlju i surovosti.

Ovo četvoro humanitaraca služili su u tridesetak zemalja širom svijeta, od Avganistana do Somalije i Senegala, svuda sa sobom noseći vjeru da je mir u svijetu, u kojem niko neće biti gladan – moguća misija.

Za spas jednog djeteta dovoljno nekoliko dolara

– Kada sam vidio ratom razoreni Alep u Siriji, ljude koji se zlopate bez struje, vode, grijanja, hrane, djecu koja gladuju i smrzavaju se, pomislio sam: eto, dovoljno je nekoliko dolara mjesečno da se jedno dijete nahrani i spasi od smrti, a države troše milijarde dolara na oružje – kaže Dragan Močević.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Dragan Močević

Što poslom, što u privatnom aranžmanu, Dragan je posjetio 48 zemalja svijeta, a u Iraku, Sudanu, Egiptu i Siriji je radio i živio po nekoliko godina.

Dragan u Svjetskom programu hrane radi u IT odjelu, koji je, kako kaže, mozak cijele operacije.

Da bi se povezalo 18.000 zaposlenika WFP u 80 zemalja, da bi se isplanirale i izvele operacije, kojima hrana “putuje” od donatora i proizvođača, do gladnih u pustinjama i ratom opustošenim područjima, neophodni su ne samo milioni, kamioni i avioni, nego i sistem veze: od sateltskih antena u najudaljenijim afričkim selima, do računarskog centra u sedištu WFP u Rimu.

Ipak, dešava se da se veze sa ekipama na terenu prekinu, nekad zbog kiše, nekad zbog napada naoružanih pljačkaša.

Naoružani pljačkaši i bombaši samoubice

– Dešava se da konvoji budu oteti, da naši ljudi poginu na zadatku. To je humanitarna misija, koja nema vojnu zaštitu na terenu – kaže Dragan.

Sjeća se kako je 2009. izgubio dragog prijatelja i kolegu, Botana Al-Hajavija.

Mladi IT stručnjak iz Erbila u Iraku WFP timu se pridružio u svojoj zemlji, kao lokalac.

Potom je služio u Sudanu, preživio bombaški napad u Avganistanu i poginuo u Pakistanu, baš u vrijeme kada se sa porodicom skućio i skrasio u Dubajiu, srećan što konačno ima svoj dom.

– Bombaš samoubica je došao na vrata našeg ofisa u Isalmabadu. Botan mu je otvorio, a bombaš je aktivirao eksploziv – priča Dragan.

Zbog zastave obustavljena hrana za pet miliona ljudi

Sa opasnostima se mnogo puta suočavao i Zlatan Milišić, veteran WFP, koji je pomagao gladnima u 15 zemalja.

Najteže mu je, kaže Zlatan, bilo u Avganistanu, zemlji u kojoj rat traje decenijama i gdje je dvije godine je bio direktor Svjetskog programa hrane.

Sjeća se kako je bio ugrožen program pomoći za pet miliona gladnih Avganistanaca, i to zbog – zastave na vrećama brašna.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Zlatan Milišić u Iraku

– Nakon dvogodišnje suše odlučili smo da broj korisnika naše pomoći povećamo dva i po puta: sa dva, na pet miliona ljudi. Bila je to ogromna logistička, administrativna i bezbjedonosna kampanja. Čak smo uspeli da, po prvi put, dobijemo donacije od avganistanske vlade, u pšenici, da bismo za korisnike obezbijedili brašno. Bio je to nevjerovatan uspjeh – priča Zlatan.

Sve je počelo kako treba, čak i prije planiranog datuma krenule su isporuke hrane i činilo se da je situacija pod kontrolom. A onda – šok.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Sporne vreće za brašno

– Talibani su od nas zahtijevali da u područja gde su oni prisutni više ne šaljemo hranu na kojoj je zastava avganistanske države, inače će nam stvoriti probleme. Sve naše brašno je bilo u takvim vrećama, jer je to bio zahtjev donatora. Talibani nisu dozvolili prolaz, a Vlada nije htjela da se odrekne zastave! Operacija je stala, jer je brašno činilo 80 posto hrane koja se distribuiše. I sve to usred zime, u decmbru, kad je narod u najvećoj krizi – prisjeća se Zlatan.

Tražili su nove donatore, hitnu novu proizvodnju brašna, nove vreće, nagovarali Vladu da se neke količine njihove hrane ipak upakuju u drugačije vreće… Cijeli tim WFP je bio na nogama. Konačno su isposlovali i iskombinovali nekoliko različitih rješenja. I svi su dobili hranu, samo je dostava u nekim krajevima kasnila tri do četiri sedmice!

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Misija u Afganistanu

– Uspeli smo, svi su nam to potvrdili, i to nam je otvorilo mnoga vrata za buduće operacije. Naročito je lijepo bilo vidjeti kako se ljudi, koji su napustili svoje domove u potrazi za hranom, masovno vraćaju kućama – kaže Zlatan Milišić.

Aida iz Sarajeva i gladna djeca Afrike

Kad god se u dalekim zemljama bori sa ovakvim izazovima, Zlatan se prisjeti ratnih dana u svom rodnom Sarajevu. To ga je bolno iskustvo, kaže, podstaklo da život posveti humanitarnom radu.

Slični motivi su na put humanosti odveli i njegovu sugrađanku i koleginicu Aidu Filipović.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Aida Filipović u Somaliji

– Kao mala djevojčica sa tugom sam gledala gladnu decu iz Afrike i nije mi bilo jasno otkud tolika nepravda: kako to da ja imam, a oni nemaju. Kada sam se ratne 1992. zaposlila u misiji UNPROFOR-a u Sarajevu,  kao prevodilac, počela sam, zajedno sa kolegama, da se na neki način bavim humanitarnim radom. Povezivali smo ljude iz Sarajeva sa njihovim najmilijima u Banjaluci, Tuzli, Beogradu, Zagrebu, Splitu. Paketi sa hranom su dolazili preko nas, jer smo ih primali preko internacionalnog UN osoblja. Kad god bih otišla na teren van Sarajeva, ljudi bi čuli da je tu neka devojka iz Sarajeva i molili me da ponesem pisma njihovima. Čini mi se da je u ta teška vremena lijepa vijest ljudima bila vrijednija od svega – prisjeća se Aida i kaže da je, kroz ova bolna ratna iskustva, prepoznala ljepotu i vrijednost humanitarnog rada.

Bila je presretna kada je prije 12 godina dobila priliku da ostvari svoj san iz djetinjstva – da pomaže djeci Afrike, i to u službi Svjetskog programa hrane UN.

– Nadam se da ću u WFP ostati do penzije. Ovo je moje mjesto pod suncem. Nema ljepšeg osjećaja od saznanja da si nekome, bar na tren, život učinio ljepšim – kaže Aida.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Radila je četiri godine u Somaliji i dvije godine u Senegalu, gdje je, sa kolegama, dostavljala hranu i u nekoliko susjednih zemalja. Upoznala je mnogo djece Afrike, djevojčica od desetak godina, koje pomažu majkama u preuzimanju pomoći i spremanju hrane za porodicu, đaka koji bosi idu u školu, ali ne odustaju, mališana koji su srećni ako ne moraju gladni na spavanje.

– Glad je bila prisutna na svim ovim operacijama. Ali, fascinantno je kako svi ti ljudi i djeca, uprkos teškog života, uvijek imaju snage za osmijeh i lijepu riječ – kaže Aida.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Aida Filipović sa djevojčicom iz Bamaka

Osmjesi i lijepe riječi ljudi, kojima sa paketima hrane donose i nadu u bolji i humaniji svijet, ono je što Dragicu, Aidu, Zlatana, Dragana i hiljade njihovih kolega iz Svetskog programa hrane, čini sretnima i ispunjenima.

I što je jače i od straha da će ih, dok dovoze pomoć njihvim sunarodnicima, presresti naoružani pljačkaši.

Uostalom, svi oni su dobitnici Nobelove nagrade za mir!

Glad u žitnici Evrope

Mada pomažu i unesrećenima, koji su žrtve prirodnih katastrofa, poput zemljotresa, cunamija, poplava, humanitarci iz WFP su se uvjerili da daleko najviše ljudi u svijetu gladuje zbog ratova.

Pročitajte još

Ratovi i glad najčešće pogađaju ljude u Aziji i Africi, ali dešava se da, kada oružje progovori, WFP priskače u pomoć i gladnima u Evropi.

Tako je i Aida Flipović dvije godine služila u misiji u Ukrajini, gde je sa kolegama vodila operaciju kupovine i dostave hrane u područja zahvaćena ratnim konfliktom. Ukrajina, inače, zbog plodnih polja, slovi kao žitnica Evrope.

Kad gladna djevojčica traži olovku za školu

Aida Filipović godinama pamti djevojčicu iz Somalije, koja je i u najtežim trenucima gladi mislila na školu.

– Dok smo dijelili hranu, jedna djevojčica mi je prišla i gestakulacijom pokazala da bi željela moju olovku. Začudila sam se, a onda mi je nacionalni službenik, koji nam je pomagao, objasnio da joj je olovka potrebna za školu. Iako gladnih stomaka ta deca su željna znanja i škola im znači koliko i hrana koju im dostavlja WFP – kaže Aida.

Uvijek spremni koferi

Zaposleni u WFP moraju uvijek biti spremni za put i za iznenadne zadatke.

Kada je 2004. godine jugoistočnu Aziju zadesio katastrofalni cunami, Dragan Močević je, kaže, čim je čuo vijest, počeo da pakuje kofere.

– Supruga me, začuđeno, pita: kud se ti spremaš? A ja joj kažem: hoću da budem spreman, sad će me zvati iz kancelarije. I stvarno uskoro je usledio poziv: za 24 sata da se nacrtam u Indoneziji. Ali, šta drugo očekivati, ako radiš u humanitarnj organizaciji, a desi se katastrofa u kojoj strada stotine hiljada ljudi – kaže Dragan.

Miniranim putevima stići prije kiše

Iskusna humanitarka, Banjalučanka Dragica Pajević Alp, još se živo sjeća 2005. godine, kada je postpisan mirvni sporazum za Sudan, gde je tada vodila operaciju WFP.

– Okončan je dugogodišnji rat – velika radost, još veći izazov. Pomoć u hrani Južnom Sudanu smo do tada slali avionima, što je bilo i skupo i ograničenog dometa, jer hrana tako nije mogla stići do svih gladnih ljudi. Čim je potpisan mir odlučili smo da hranu šaljemo drumovima, na preko 200 destinacija, znajući da naši korisnici hranu koju preuzmu moraju nositi pješice, na leđima, do svojih domova – priča Dragica.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Putevi u Južnom Sudanu

U Južnom Sudanu saobraća se uglavnom zemljanim putevima kroz sela i gradove za koje humanitarci iz WFP nikad nisu čuli, niti znaju gdje se nalaze, a na putokazima su označeni arapskim psimom.

Uz to, čitavu operaciju je valjalo obaviti za tri mjeseca: mir je potpisan u januaru, a u aprilu počenje sezona kiša i tada sav saobraćaj staje, pa isporuka hrane nije moguća u narednih osam mjeseci.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Dragica Pajević Alp

– Sjećam se dana i noći sa rasprostrtim topografskim kartama po podu moje kancelarije, gdje sam zajedno sa lokalcima, koji poznaju teren, satima preko radio veze razgovarala sa kolegama na terenu, koji su iste takve karte rasprostrli u svojim kamionima ili u ofisu u Džubi, glavnom gradu Južnog Sudana – priča Dragica.

Dodaje da im je trebalo vremena da shvate kakve vrste kamiona uopšte mogu da prođu zapuštenim, razorenim, a ponegdje i miniranim južnosudanskim putevima.

Misija je, naravno, uspjela: harana je do gladnih stigle prije sezone kiša.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije