Snažan indikator o zakulisnim igrama koje se vode vidi se na osnovu mjera i sankcija koje su preduzele zapadne države u odnosu na Rusiju. Odmah se primjećuje da to nisu mjere koje imaju potencijal da zaustave vojnu kampanju Rusije, niti da odbrane Ukrajinu, a najmanje od svega zadržati njen NATO kurs. Naprotiv, sve ove mjere koje su preduzete znale su se i prije početka intervencije.
Njihove dvije krajnosti se očitavaju u izjavi predsjednika Ukraijne, Volodimira Zelenskog, da su napušteni od NATO i ostavljeni da se sami bore, te izjave predsjednika SAD, Džoa Bajdena, da u ovom trenutku ne postoji raspoloženje evropskih partnera da se Rusija izbaci iz SWIFT platnog prometa. To znači da ono što bi mogli predstavljati glavne vojno-političko-ekonomske instrumente, koji bi imali nekakav efekat na rusku intervenciju, nisu u opticaju. Time Amerika i Zapad kao da prećutno ostavljaju otvoren put ruskim vojnim snagama da umarširaju na „bijelom konju“ u Kijevo.
U takvom razvoju situacije, gdje se unapred znalo da ukrajinska armija, ukoliko se ne umiješa NATO, neće uspjeti da se odbrani od ruske invazije, postavlja se pitanje zašto se rat nije spriječio time što bi se udovoljilo ruskim zahtjevima oko nacionalne bezbjednosti, koji se temelje na neutralnom statusu Ukrajine i neulaska u NATO?
Vjerovatan odgovor je da su SAD i NATO poslali poruku Moskvi da će ostati po strani, ali da ostvarenje njenih ciljeva neće dobiti kao poklon – potpisane garancije na srebrnom poslužavniku, već da se sami moraju vojno izboriti za njih. Time su zapadne vlade svjesno prihvatile ljudske žrtve, bilo civilne ili vojne (ko mari za njih, ionako su “niža slavenska rasa”), a mogu se nadati kratkoročnim ili dugoročnim benefitima na svoj račun.
Kratkoročni, da se sve prognoze kako će ruska armija lako i brzo svrgnuti sa vlasti prozapadni režim u Kijevu ne obistine. Ukoliko se ukrajinska armija odbrani od ruske intervencije, stvoriće se mogućnost da domaća vlada učvrsti svoju pronatovsku politiku, te dovesti do nestabilnosti, pa i pada Putina.
Ukoliko se to ne obistini, već ruska armija porazi vlast u Kijevu, dugoročna korist zapadne politike od ovog rata će se ogledati u tome što će dio ukrajinskog naroda trajno zamrziti Ruse. U takvim toksičnim okolnostima po Moskvu, ona bi trebala vladati Ukrajinom preko instalirane proruske vlade u Kijevu. Možda se taj animozitet neće osjetiti u istočnom i centralnom dijelu Ukrajine, ali Ljvov i njegova šira regija svakako će postati pogodan centar oko kojeg će Zapad, preko instaliranih nevladinih udruženja, uspijevati da unosi nemir u takvoj novoj, proruskoj Ukrajini. Svakako da Putin u Ukrajini ne može računati na lojalnost kao u Bjelorusiji; zato što je Ukrajina puno veća i po teritoriji i po broju stanovnika, ali i zbog istorije sukoba i međusobne mržnje, još iz vremena Drugog svjetskog rata, a koja će se ovim sukobom samo još više produbiti.
S druge strane, uspije li Moskva da ostvari svoje zacrtane ciljeve u Ukrajini, ne samo što će prozapadna politika Ukrajine, koja se sprovodi zadnjih osam godina, biti poražena, već bi i dugoročno Moskva skinula sa dnevnog reda agresivno prisustvo NATO vojnika i raketnih sistema na njenim granicama. Relativno ušuškane marionetske baltičke vlade, te istočnoevropske, od Poljske do Bugarske, biće pod snažnim pritiskom javnosti, a finski model kohabitacije s Rusijom sve više će prestavljati željeno rješenje prema kome bi željele ići i “države sa prve linije fronta”.
Međutim, ostavimo hipotetičke analize po strani i pozabavimo se trenutnim stanjem. Najnovije vijesti (koje se smjenjuju kao na traci) kažu da je ukrajinski predsjednik Zelenski spreman da pregovara s Moskvom, najvjerojatnije pod uslovima koje diktira suprotna strana. S druge strane, odgovor koji je uslijedio od portparola Ministarstva spoljnih poslova Rusije, Marije Zaharove, jeste da na dokumentu o vojnoj neutralnosti i demilitarizaciji Ukrajine i nepristupanju NATO paktu mora stajati i potpis SAD.
Sada Rusija, po principu pobjednik uzima sve, vraća udarac Americi i želi je dovesti u neprijatnu poziciju, kao što je ona uradila Moskvi, kada joj je bilo ostavljeno da se samo vojnim putem može izboriti za svoje interese u Ukrajini. I šta sad? Odbije li Vašington da stavi potpis na takav dokumenat biće razgolićen u očima svijeta da je on glavni krivac što se do mira ne dolazi i da sve buduće žrtve idu na njegovu dušu. S druge strane, prihvati li potpisivanje takvog dokumenta, s pravom će se postaviti pitanje zašto to nije urađeno odmah, kada je tražila Moskva u decembru prošle godine, nego je došlo do rata i gubitka ljudskih života.
Uspije li Moskva u svom naumu u Ukrajini, predstoji jako turbulentan period u američkom političkom životu, koji, sa hipotekom poraza u Avganistanu i ruskog uspjeha u Ukrajini, već sada može odrediti rezultate na sljedećim američkim izborima u 2024. godini.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu