Uključenost u društveno političke tokove i procese, građanski aktivizam, sloboda govora i političkog djelovanja, te nesmetano i slobodno iznošene političkih i analitičkh stavova, su neki od osnovnih uslova koji moraju da se ispune kako bi se određena zajednica mogla nazvati demokratskom. Nažalost, kada govorimo o Republici Srpskoj, svaki od navedenih parametara je samo blijeda slika onoga kako bi situacija zapravo trebala da izgleda.
Uključenost građana u političke i društvene procese, ako se izuzme pisanje, uglavnom negativnih komentara i statusa na društvenim mrežama, veoma je slaba što nije ni čudo uzimajući u obzir činjenicu u kakvo su blato političari pretvorili javno – političku scenu Srpske. To stalno blaćenje, omalovažavanje, nazivanje pogrdnim imenima te moralne i fizičke diskvalifikacije političih protivnika i neistomišljenika, građanima su do te mjere zgadile politiku da je ona postala sinonim za najprljaviji posao kojim se neko uopšte može baviti.
To što se građani uzdržavaju od ozbiljnog bavljenja javnim poslovima nije njihova krivica već političara koji su konstantnim prepucavanjima ko je veći Srbin, Hrvat, Bošnjak, dizanjem tenzija, uključenosti u kriminalne afere, svojom osionošću, bahatošću i nevaspitanjem potpuno zatrovali javni prostor do mjere da ljudi, a naročito mladi i obrazovani bukvalno bježe i od politike a i iz zemlje.
Ranije se koliko toliko vodilo računa o kvalitetima i načinu ponašanja pojedinaca koji se od strane političkih partija biraju za najviše funkcije. Danas, predsjednici, poslanici, premijeri, ministr i njihovi savjetnici mogu biti pojedinci koji nemaju ni osnovno kućno vaspitanje, a ako su vulgarni, bahati, skloni vrijeđanju i omalovažavanju, neelokventni i ograničenih intelektualnih i moralnih kapaciteta, to se tretira kao dodatna prednost.
Autoritarna politička kultura koja vuče svoje korjene iz bivšeg, komunističkog sistema duboko je ukorijenjena u mentalni sklop našeg društva zbog čega pojedini političari koji su savršeno ovladali tehnikama manipulacije tako dobro i uspjevaju jer, tlo za rast i razvoj takvih pojedinaca i njihovog političkog djelovanja je veoma pogodno. Upravo zbog želje za dokazivanjenjem autoriteta, ali, za evropske standarde visokog procenta neobrazovanog stanovništva u zemlji, pored nerazvijene demokratske političke kulture, došlo je i do pojave fenomena nekulturnih političara i javnih funkcionera. Više se uopšte ne vodi računa o iznesenoj javnoj riječi i postupcima, a preko uvreda i teških vulgarnosti koje se upućuju političarima, novinarima, a na kraju i građanima se olako prelazi jer ne postoji moralna, politička ni zakonska sankcija za takvo nešto.
Ranije sam još pisao da, ako želimo da nam bude bolje, moramo i mi da budemo bolji. a to možemo postati jedino ako počnemo mijenjati sebe ili gandijevski „budi promjena onakva kakvu želiš da vidiš”. Ono što država može i treba da uradi jeste da kroz institucionalne mehanizme koji su joj na raspolaganju, a prije svega intervencijom u obrazovni sistem i uvođenjem predmeta kao što su ”demokratska politička kultura” te ”bonton i lijepo ponašanje”, pokuša da stvori neke nove obrazovane, vaspitane i kulturne političare, jer trenutna politička scena više podsjeća na neki rijaliti šou ili udruženje kočijaša nego na sferu koja bi trebala biti primjer svima nama.
Nažalost, upravo negativni primjeri koje gledamo godinama u nazad su i stvorili takvu atmosferu da se pristojnost, odmjerenost, smirenost i kultura dijaloga posmatraju kao slabost, a ne vrline kojima bismo svi trebali težiti. Nedemokratska politička kultura stvorila je i nekulturne političare tako da incidenti poput gnusnog vrijeđanja novinara Kapitala od strane senatora Marinka Umičevića nisu ni novost ni izuzetak jer pravilo domaće političke scene kaže: ”Što je baja glasniji, bahatiji i vulgarniji, to je veći”.
Upravo to i jeste naša tragedija. Nacionalna.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu