Pored toga što su danonoćno uz pacijente, često sa njima proživljavaju trenutke koji se zauvijek urežu u sjećanje. Nažalost, mnogi od tih trenutaka nemaju srećan kraj, a ispovijesti doktora spadaju u najteže životne drame kojih nema ni u filmu.
Jedna od doktorki koja je ispričala svoju priču je i Tan Nevil koja radi na odeljenju intenzivne njege u Los Anđelesu. Doktorka je u svojoj ispovijesti za HuffPost priznala da je posljednje riječi pacijenata na samrti i dalje progone, prenosi Blic.
– Intenzivna njega je kao ratna zona, gdje se utrkujemo od jedne do druge tragedije, gaseći požare koji samo bjesne. Da, vidjeli smo i lijepe trenutke, ali ogroman broj pacijenata koji boluju od korone izgubio je svaki razlog za slavlje i tuga je često sve čemu prisustvujem.
Porodice koje se opraštaju srceparajućim porukama od svojih najbližih postale su česta slika. Broj umrlih u jednom danu u januaru bio je jednak broju umrlih koje smo imali tokom cijele nedjelje.
Osjećaj poraza je opipljiv. Mnogo puta sam osjetila užasnu potrebu da se isplačem, ali znam da mi za emotivni slom treba previše vremena i energije, a toga u ovom ratu nemam. Ipak, neki događaji me i danas progone.
Ne mogu da prestanem da razmišljam o čovjeku od 40 godina koji mi je rekao: „Ne mogu da umrem ovako. Upravo sam se vjerio i imam bebu od šest mjeseci“.
Ohrabrivala sam ga da bude pozitivan, ali on je nažalost umro dvije nedjelje kasnije, nakon maksimalne njege i očajničkog pokušaja reanimacije.
Nikada neću zaboraviti pokušaj da utješim pacijenta koji je saznao da su mu supruga i majka umrle od korone dok je bio hospitalizovan u našoj jedinici. Kada sam nekoliko dana kasnije morala da ga stavim na respirator, kukavički sam zamolila svog specijalizanta da pozove njegovu djecu i kaže im da treba da se oproste od oca dok još mogu. Nije preživio, a njegova djeca su izgubila tatu, majku i baku u roku od samo par nedjelja.
Nikada neću zaboraviti telefonski razgovor između muža i žene koji su bili zajedno od svojih tinejdžerskih godina. Dok sam se spremala za njegovu intubaciju, supruga je na spikerfon rekla svom mužu: „Ti to ne znaš, ali poslala sam ti poljubac“, a njegove posljednje riječi bile su: „Poljubac me zapravo oborio s nogu. Volim te.” Nakon što je umro, rekla mi je da je krematorijum prepun i da će proći nedjelje dok ne dođe njegov red. Jecala je i rekla: „Zamolila sam ih da mu stave pokrivač. Bojim se da će mu biti hladno“.
Znam da nisam sama kada kažem da me ovi trenuci često proganjaju u snovima i stvaraju nesanicu. Znam da nisam sama kada priznam da sam morala da udvostručim dozu antidepresiva. Znam da nisam sama kada kažem da mirnu šetnju po lijepom sunčanom danu često prati bezbroj zbunjujućih emocija.
Nema sumnje da će ono čemu svi svjedočimo i dalje oblikovati cijelu ovu generaciju zdravstvenih radnika i način na koji ćemo raditi u godinama koje dolaze. Mogu samo da se nadam da ćemo jednog dana moći da se osvrnemo i na ove priče gledamo ne kao bolne otvorene rane, već kao dobro zaliječene ožiljke – zaključila je doktorka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu