Ništa nam nije bilo teško da uradimo za naše dvoje djece. Bili smo roditelji koji se bave njima – rekla je Božović.
Potom se osvrnula na kobni 3. maj.
– Veče prije 3. maja mi smo se vratili sa puta, ali smo se već dogovarali šta ćemo raditi popodne – započela je ona.
“Gdje ti je Ana?”
Kako kaže, prije nego što je primila poziv od drugarice, čula je sirene koje su odzvanjale.
– Imala sam čudan osjećaj, ali sam sebi rekla da je Ana u školi. Onda sam otišla u prodavnicu da bi me pozvala drugarica i rekla: “Gdje ti je Ana?”. Rekla sam da je u školi i pitala je čemu takva panika. Rekla mi je da je bila pucnjava, nakon čega sam ostavila korpu i krenula pravo ka školi – prisjeća se Ninela.
Prema njenim riječima, Ana je to jutro saznala da će biti dežurna.
– Dežurni učenici sjede na samom ulazu i nekako to što se dogodilo, znala sam da je moralo da prođe pored dežurnih učenika. Došla sam ispred škole, a Anini drugari iz razreda su izašli. Tu je i bila razredna. Tek sada mi je jasno da je ona znala šta se dogodilo – kaže Radičević.
Ona je tada zvala Anu na telefon, međutim, niko se nije javljao.
– Mozak jednostavno tada ne prihvata informacije i hvata se samo za ono što mu odgovara, poput informacije da su neka djeca zaključana u sali za fizičko – rekla je ona.
Informaciju da je nastradao radnik obezbjeđenja i da ima nastradale djece, Božović kaže da je odbacila svrstavajući je u “čaršijske priče”.
– Ništa nam nije bilo teško da uradimo za naše dvoje djece. Bili smo roditelji koji se bave njima – rekla je Božović.
– Ivan me je pozvao u jednom trenutku i rekao: “Ane više nema”. Sjećam se da je to bilo prekoputa Instituta za sudsku medicinu. Znate, mi se cijeli život pripremamo za takvu vrstu vijesti, ali nikad za dijete. To je bio šok. Pitala sam ga šta to priča, kako nema, sjela sam u auto i došla do policijske stanice na Vračaru. Tu je bio Ivan, ja sam željela da uđem unutra.. Stajali smo na ulici i pomišljali kako to nije moguće – objašnjava majka djevojčice.
Nakon toga, kako ona priča, otišli su kod njenih roditelja.
Ninela otkriva da im je rečeno da će tijelo njihovog djeteta biti na Institutu za sudsku medicinu, međutim, kada su tamo otišli, rečeno im je da tijelo još uvijek nije stiglo i da je obdukcija planirana za sutradan.
– Ja sam to odbila, rekavši da se već zna uzrok smrti, međutim, rekli su mi da je to neophodno – priča slomljena majka, prenosi Blic.
Tokom iskaza Ninele Radičević svi u sudnici su plakali.
“Kada mi je direktorka potvrdila, sve mi je bilo jasno”
Ona je ispričala da je nakon saznanja da joj je dijete ubijeno imala potrebu da opet ode do škole, nadajući se da će je vidjeti.
– Tu sam srela direktorku škole i pitala sam je da li je to stvarno Ana jer ju je ona identifikovala. Rekla mi je da jeste i tada mi je sve bilo jasno. Razredna se više nije javljala na telefon. Ja to razumijem – rekla je Radičević.
Ona je ispričala da je potom ušla u kuću u kojoj je Ana bila prije samo 3 sata.
– Tu smo razgovarale, a nje sada više nema – rekla je ona.
“6. maja sam je prvi i posljednji put poljubila”
Radičević je rekla da je 6. maja Ani bio rođendan.
– Zahvalna sam što sam videla Anu 6. maja. Delovala mi je mirno. Mi smo je obukli onako kako je htela. 6.maja sam prvi i posljednji put poljubila naše dijete – rekla je ona.
Kako kaže, njima vrijeme više nije saveznik.
– Djeca rastu, a naše Ane više nema – rekla je ona.
Svjedočila majka Andrije Čikića
Prvi je pred sudsku govornicu izašao Ivan Božović, Anin otac kojem je postupajući sudija rekao da ispriča kako se osjećao kako se događaj dogodio, kako su se osjećali sve vrijeme, kako nakon toga, kako kada su saznali za smrt i da li poznaju porodicu Kecmanović.
– Treći maj je počeo kao bilo koji školski maj. Ona se spremila za školu, obukla je suknjicu, bilo je slikanje za almanah što je njoj bilo veoma važno. Ja sam je poljubio i ona je krenula u školu. Ja sam taj dan morao da odem po psa, pošto smo se veče prije toga vratili iz Soluna. Krenuo sam po psa koji je bio na čuvanju i vidio sam da imam propušten poziv u 8.33 od Ane. Ubrzo sam je pozvao i ona mi je rekla da su ona i Bojana dežurne i da želi da naruči hranu u Meku. Ja sam joj rekao dobro, da treba da odem po psa, pa ću podići novac i odnijeti joj da ona i Bojana naruče – ispričao je Božović.
27 članova porodica podnelo tužbu
Ovo ročište se odnosi na parnični postupak koji je uslijedio nakon prijave 27 članova porodica ubijenih u OŠ “Vladislav Ribnikar” koji su podnijeli tužbu protiv dječaka ubice, njegovog oca Vladimira Kecmanovića, majke Miljane Kecmanović i protiv škole.
Tužba zbog koje se danas održava ročište je podnijeta zbog naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove uslijed smrti bliskog lica, kao i na ime pretrpljenog straha. Takođe, ovom tužbom je zatražena i novčana renta, dakle buduće davanje određenog iznosa novca od dana presuđenja pa dok za to traju uslovi – i to na ime buduće nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove uslijed smrti bliskog lica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu