Ovim riječima, majka, tata i sestra Eme Kobiljski, djevojčici koja je nastradala u pucnjavi u Osnovnoj školi “Vladislav Ribinikar” oglasili su se uoči pet mjeseci od ubistva.
Njihova pisma prenosimo u cjelosti:
“Ljubavi naša prva na svijetu, ti si bila naš božiji dar i naš ostvareni san… Nedosanjani. Mnogo smo te čekali, sanjali o tebi i molili se Bogu da nam te sačuva od tvog prvog dana života. Imali smo sreću da budeš sa nama tačno pet mjeseci do tvog četrnaestog rođendana. Željela si za taj rođendan veliku žurku. Željela si u Francusku, na more, ali kako si nam objasnila zaista nisi mogla na odbojkaški kamp, jer nikako nisi mogla da propustiš Nušićijadu u Ivanjici. Nismo baš mogli da se složimo oko tvog izbora muzike, “crop“ topova, bosih nogu i preko volje namještenog kreveta. Ali smo uvijek znali kolika je tvoja duša, tvoja dobrota, pamet i ljepota. Tvoj najveći dar je tvoj osmijeh, tvoja radost i tvoja, uvijek, spremnost na oprost. Toliko si divna ljubavi naša, naš si ponos zauvijek, naša radost, naša ljubav i naš bol. Kao što si se prerano rodila, tako si i prerano otišla. Hvala ti, Emice naša, što smo te imali baš takvu kakva jesi i što smo bili dio tvog velikog srca. Raduj se, smej se i pjevaj zauvek u carstvu nebeskom i molimo te da nam pomogneš i daš snage da živimo sa tobom u srcima ali bez tvog glasa i zagrljaja. Najviše čuvaj seku kao što si je oduvijek čuvala. I zapamti: Nikada nam te niko ne može oduzeti jer si ti naša ljubav, a ljubav je vječna! Volimo te neizmerno i svim srcem zauvijek.”, piše u pismu, a u potpisu stoje mama, tata i seka.
“Emice ljubavi naša. U našem zajedništvu mi smo našu radost živjeli, osjećali je svakog trenutka i bili zahvalni Bogu na takvoj blagosti. Mi, ljubavi naša, nemamo žala za neiskazanim osjećanjima, zagrljajima i poljupcima. Mi smo našu ljubav živeli u svoj njenoj punoći, lepoti i nežnosti. 3. oktobra 2009. godine, Bog nam te povjerio na čuvanje i mi smo se punim srcem voljeli punih trinaest godina i tačno sedam mjeseci. Tog 3. maja 2023. godine, uzeta si od nas zajedno sa svojim drugarima i omiljenim čika Draganom, potpuno neobjašnjivo i neshvatljivo. Iako znamo da vas sve sada čuva Bog, mi teško i sa bolom prihvatamo konačnost te činjenice i ne možemo da se odreknemo našeg roditeljskog zadatka, dječije radosti pred našim očima i tvoje nežnosti u našim dodirima. Mi se, Emi naša, trudimo svakog dana da budemo jaki i snažni, tako što ćemo nastaviti da razlikujemo dobro od lošeg, te tako sačuvati zdrav razum i tako što ćemo ostaviti otvoreno srce i prihvatiti ljubav i podršku dobrih ljudi koji nam je daruju tebi u čast. Utjehu pokušavamo da nađemo u tome da si u radost nebesku otišla iz životne radosti i ljepote života. Toliko je kratak bio tvoj ovozemaljski život, a opet si naučila sve što jedno ljudsko biće treba za života da nauči: da voli, da oprosti, da se ispravi kada pogreši, da se raduje, da bude blago, velikodušno, dobronamjerno i zahvalno. Mnogi to ne uspeju ni za dugovječnost. Ema naša, prema tebi i tvom životu imamo duboko poštovanje i znamo da naše živote moramo nastaviti tako da te budemo dostojni. Ne znam da li ćemo u tome uspjeti, ali ti obećavamo da ćemo se truditi da ljubav u našim srcima bude veća od naše tuge, da zahvaljujemo Bogu na svemu što nam je dao, na svemu što nam još daje, da budemo hrabri i laki na oprostu, baš kako si nas ti tome naučila. Znaj da ćemo te zauvijek zvati Radosti naša, Veselje naše, Božiji daru… Voljećemo beskrajno našu porodicu i naše prijatelje, ogrnućemo se ljubavlju i moliti se dragom Bogu i tebi, Ema naša, za blagost i spasenje.Sa nama i u nama si zauvijek, ljubavi voljena!”, piše u drugom pismu, a u potpisu stoje “mama, tata i seka”.
Treće pismo napisala je sestra od tetke, a prenosimo ga u cijelosti.
“Od trenutka kada su te donijeli u stan, bila si mi neizmerno draga. Bila si najmanja beba koju sam ikad vidjela. Imala sam tu čast u životu da smo djelile najdivniju porodicu koju čovjek može da poželi. I da smo odrastale u najtoplijem domu, na najljepšem mjestu u Beogradu. Sobu koju si dijelila sa sekom sam prije tebe djelila ja sa mojom, doručak nam je svaki dan pravila naša divna baka Ljubica, u vrtić Poletarac je po nas dolazio naš dragi deda Siniša. Moja teta Nina, a tvoja mama, je provodila sate učeći sa nama teške predmete, a ljubav između nje i moje mame nas je obe naučila kakav divan dar je imati blisko sestrinstvo. Gledajući te kako odrastaš i kako me prerastaš, za mene je bio najdivniji osjećaj. Možda zato što su naši životi bili toliko slični. Kada si se igrala sa sekom, spremala za školu, išla na razne aktivnosti u kraju, imala sam osjećaj kao da vidim sebe u tom uzrastu, uz iste ljude oko nas, na istom mjestu. Uvijek si željela da se igraš mojim telefonom i da se slikaš njime bezbroj puta dok ja ne gledam. Svaki put kada bih otvorila galeriju, našla bih desetine skoro istih slika. Kada ti nisam dozvoljavala govorila si: „Daj mi, veća sam od tebe!” Sada shvatam da si to bila u svakom smislu. Da si stvarno bila najveća Duša, a te slike mi sada vrijede sve. Volim te Emić-Kremić i ti si moja Velika Seka”, piše u pismu njene sestre od tetke.
Druga sestra od tetke napisala takođe je Emi napisala pismo.
“Toliko mi fališ da mi prevrneš očima kad ja obučem ili kažem nešto što ti smatraš da nije dovoljno kul. Ti si moja orijentacija jer je tvoje mlado kul mišljenje beskonačno bolje od mog… I prva si od svih nas sestara shvatila da su jedna mala torbica, jedna „crvena”, jedan Mars i dobar sjaj za usta, dovoljne devojci za jedan dobar dan na ovoj planeti. Fališ mi da mi kažeš „A, Nićooo… ” kad ti kažem nešto što ti apsolutno ne podržavaš. Kako ja sada da se orijentišem i koga ja da slušam i tako me jako boli što nisi pored mene. Naša sestrice, čuvaćemo Milu i bićemo najbolje starije sestre koje možemo biti”, piše u pismu.
Pismo joj je napisala i tetka.
“Duša beskrajna kao okeani, sa gomilom smjeha uljepšani dani, omiljeni ortak, ljudina u svemu, nema riječi dovoljnih da opišem Emu. Neiscrpan humor i radovanje sreći, uvijek neustrašiva, a oprost još veći…Htjela sam da napišem pjesmu, jer nisam željela da rečenica kojom opisujem Eminu dušu ima na kraju tačku. Takođe, željela sam da mi pesma bude smješna jer je Emin humor bio najinteligentniji na svijetu i njene forice su beskonačno zabavljale moje srce. Moja pjesma je trebalo da ispriča kakva je ljudina Ema bila, ali nema dovoljno stihova za to. Trebalo je i da bude o njenoj neustrašivosti, ali to bi onda bila epska pjesma, a Ema nije izmišljen junak i njena dijela su bila itekako stvarna. Znam da je nekako uspjela da dokuči mnoge ovozemaljske tajne, znam da je nekako uspjela da dokuči i beskonačno osjećanje kosmičke ljubavi, znam da je nekako uspjela da pronađe najfinije niti dobrote duše i nekako je uspjela da nas sve njima spoji. I vidim joj osmijeh preko celog vedrog lica, vidim joj radost, vidim da se i dalje negde našali sa mnom, tobom, svima nama i znam da nam je svima tu, svaki dan. Zbog njenih umijeća se lakše biva na ovom svijetu, bolje se razumijemo, jasnije se međusobno svi skupa vidimo i beskonačno mnogo volimo. Volimo te Ema, kroz sve kosmose, univezume, svijetove, vjekove i nazad”, piše u pismu.
Peto pismo napisali su baka Ljubica i deka Siniša.
“Naša Ema naša radost. Teško je došla na svijet. Mnogo smo se trudili da je sačuvamo da prebrodi početne teškoće. Na sreću i hvala Bogu, postala je zdravo i napredno dijete. Nama naradost i ponos. Bila je izuzetno inteligentna, mirna i osjetljiva „kao lakmus papir”. Izuzetno je voljela život i svako živo biće. Posebnu pažnju, nježnost i brigu pokazivala je prema slabim i nemoćnim. Znala je uvijek zaplakati nad tuđom mukom i problemima. Sebi je posvećivala pažnju do savršenstva, od odjeće, frizure, nege tela i svakom detalju na sebi i seki. Voljela je posebnu vrstu muzike, a obožavala je sportiste nacionalne heroje. Posebno se ineresovala za istorijske istine izvan školskog gradiva. Imala je sve predispozicije da postane vrhunska odbojkašica. Roditelji su se trudili da svaki trenutak života iskoristi za usavršavanje u sportu, matematici, jezicima. Voljela je radost i druženje, ali malo je vremena imala za to. Iskrenim drugaricama i prijateljima bila je odana, privržena i maksimalno tolerantna. Rasla je i razvijala se, možda i prebrzo. Kao da je osjećala da će kratko živjeti, u zadnjim mjesecima znala je da kaže: „Ja više neću rasti i neću imati djecu”. Mi smo govorili suprotno, ali ona bi na to odćutala. Sad kada je nema sa nama, pitamo se da li smo bili strogi prema djetetu koje je brzo odrastalo? Kako je ponosito izrastala i borila se za prave vrijednosti, istinu i pravdu, tako je časno i postupila u presudnom trenutku. Nama ostaje vječita tuga i utjeha što smo je imali i što se nikada i nigdje nije nedostojanstveno ponašala. Neka naša srećica nađe mir i utjehu u Carstvu Nebeskom, a mi ćemo se truditi dok smo na zemlji da je ničim ne razočaramo”, piše u pismu.
Podsjetimo, 3. maja dječak ubica je u Osnovnu školu “Vladislav Ribnikar” došao naoružan, te tada ubio devetoro školskih drugara i čuvara škole, prenosi Javni servis.
Istraga je odmah utvrdila da je dječak ubica zločin do detalja planirao mjesec dana, da je imao skice škole i spisak potencijalnih žrtava, pa čak i da su neki označeni kao “prioriteti”.
Dječak ubica je postao najmlađi masovni ubica na svetu, a za razliku od drugih slučajeva u svijetu, on nijednog trenutka nije ni pomišljao da može da bude ubijen, a kamoli da digne ruku na samog sebe.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu