Prašuma Janj kod Šipova uvrštena je na UNESCO listu svjetske prirodne baštine. Prašuma Janj je, dakle, i zvanično biser prirode čije je očuvanje bitno za cijelu planetu Zemlju. Prvo je prirodno dobro iz BiH na UNESCO listi.
Prašuma Janj je zaista čudesna šuma. Čak i laiku koji ne razlikuje bukvu od jasena jasno je, već na prvi pogled, da Janj zaslužuje mjesto na UNESCO listi. Ali, valjalo je to svijetu pokazati i dokazati. Valjalo je vodeće svjetske stručnjake ubijediti da Janj jeste to što jeste.
Nekoliko vrijednih, pametnih, posvećenih ljudi, četiri godine je radilo na tome. Nisu kukali da su aplikacioni obrasci “komplikovani i bez veze”, da “ti stranci stalno nešto zanovijetaju”, nisu pametovali da mi znamo bolje nego vascijeli šta je šuma. Radili su, i usput učili nove vještine, koje će im danas-sutra sigurno biti od koristi. I širili mrežu kontakata sve do Pariza i Ženeve.
Oni su četiri godine skromno, u tišini, vrijedno radili: svako ono što najbolje zna i što mu je dato u zadatak.
Profesor Jugoslav Brujić, šef katedre za ekologiju šuma na Šumarskom fakultetu u Banjaluci, bio je alfa i omega procesa. Na terenu su mu pomagali diplomirana inženjerka šumarstva Rosa Rakita, šefica odjela za gazdovanje prašumom Janj u Šumskom gazdinstvu “Gorica” Šipovo, te njen radni kolega, diplomirani ekolog Krstan Stakić. Logističku i svaku drugu podršku pružao im je direktor šipovačke šumarije Jovo Dakić, inače po struci diplomirani šumarski inženjer.
Kad imena ovih ljudi u javnosti postanu prepoznatljivija od imena bitangi koje nas godinama vuku za nos, pljačkaju našu još nerođenu djecu i unuke, jer su nas odavno oglodali do kosti, koji uništavaju našu prirodu i ubjeđuju nas da će nam tako obezbijediti “nova radna mjesta”… dakle, kad ovih nekoliko vrijednih i čestitih ljudi postanu glavne zvijezde u Republici Srpskoj i BiH, možda ćemo imati neke šanse da se iščupamo iz septičke jame u kojoj se davimo.
Jer, ako ćemo pravo, nije prašuma Janj jedini prirodni biser BiH. Imamo mi toga na pretek. Prašuma Perućica, koju umalo “investitori” ne pretvoriše u destinaciju za male hidrocentrale, pa Una, Tara, Drina, Neretva, Trebišnjica, Vrbas…. i još stotine divnih rijeka, po kojim pluta smeće, ili su zarobljene u cijevi već pomenutih tajkunskih naprava za proizvodnju skupe struje i lakog profita.
Pa šume, šume, šume… Samo Republika Srpska ima skoro milion hektara “državne” šume.
Pa prekrasne planine, jezera, pa pitome, bogate ravnice, idilična sela, bajkoviti proplanci.
Ima svega, samo je, izgleda, premalo ljudi, spremnih da rade svoj posao kako dolikuje: vrijedno, predano, čestito i po pravilima struke. Bez muvanja, bez ugrađivanja, bez dupeuvlačenja nesposobnim šefovima i služenja stranačkim lopurdama.
Nije to lako, ali jedino tako vrijedi. Jedino tako se može u Evropu i u svijet. Jedino se tako možemo spasiti od propasti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu