Kako drugačije objasniti činjenicu da za srpske žrtve, ne samo da nema pravde, jer je većina zločina iz proteklog rata do sada ostala nekažnjena, već im se ni ne odaje dužno poštovanje.
Naravno, poznato je već odavno da ratni zločini za jedne nemaju isti značaj i za druge, ali kako onda možemo očekivati da neko pokaže razumijevanje za naše žrtve, ako mi nemamo za njihove?!
Umjesto da se prestanu žrtve dijeliti na Srbe, Bošnjake i Hrvate, uporno se to čini, valjda iz straha da odavanjem pijeteta jednima to automatski znači negiranje drugih.
I, na kraju, najveće žrtve su opet te iste žrtve za koje, osim njihovih porodica, niko drugi i ne mari, već su samo kolateralna šteta u nacionalnim prepucavanjima.
Umjesto pomirenja i okretanja ka budućnosti, svakim danom tonemo sve dublje u prošlost, kriveći druge za nemogućnost zajedničkog suživota.
A, da bi imali zajedničku budućnost, moramo prvo da raščistimo sa prošlošću. Za početak, da se napokon počnemo odnositi prema žrtvama sa dužnim poštovanjem, bez obzira na njihov nacionalni predznak. Jer žrtva je žrtva, a bol za njom je jednaka i srcu srpske kao i srcu bošnjačke ili hrvatske majke.
Da li odavanjem pijeteta žrtvi druge nacionalnosti automatski negiramo svoje žrtve?! Kako možemo očekivati da neko oda poštovanje našima, ako mi ne odajemo njihovima?! Pitanja su to na koja svako od nas treba sam sebi dati odgovor.
Jedno je sigurno, a to je da sve dok mi ovdje u BiH zločine budemo pravdali zločinima, a žrtve dijelili po nacionalnosti, ne možemo očekivati pravdu ni poštovanje za naše mrtve, a samim tim nema ni pomirenja i suživota za nas žive.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu