Zamislite bistrooku djevojčicu i dječaka koji ne idu u školu, ne igraju se s drugom djecom, ne izlaze iz dvorišta, jer im je to strogo zabranjeno, da ih ne bi „otela britanska tajna služba“. Pa sud presudi da to i nije neko nasilje, niti kršenje prava djeteta. Zamislite da je to dijete vaše!
Teško je normalnom stvoru to zamisliti, ali sve ovo, i još mnoge grozote, čine roditelji, tačnije očevi. Čak su uvjereni da na to imaju pravo; da djeci, koju su stvorili, mogu raditi šta im je volja!
U normalnim društvima za takve roditelje rezervisana su mjesta u zatvorima i u psihijatrijskim ustanovama zatvorenog tipa. Ali, prije nego što zlostavljače spakuju gdje im je mesto, uređena društva, prije svega i po hitnom postupku, takvima oduzmu roditeljsko pravo i pobrinu se za djecu.
E, kod nas to malo teže ide! Procedure, postupci, čekanje na pravosnažnu sudsku presudu u krivičnom postupku, sve to traje i traje i traje… a djeca pate i propadaju.
Dijete nije vlasništvo svojih roditelja, nego biće o kojem roditelji treba da brinu, štite ga i podstiču njegov razvoj, sa beskrajnom ljubavlju i najvećom mogućom odgovornošću. Kad nije tako, a biva ponekad da nije, dijete postaje briga i odgovornost svoje zajednice.
Sva deca su i naša deca, a pogotovo ona zlostavljana i zanemarena. Svaki punoljetni stanovnik ove zemlje odgovoran je za svako zlostavljano ili zanemareno dijete i dužan da nadležne primora da rade svoj posao, kako bi takvo dijete bilo spaseno.
Društvo u kojem je pravo roditelja na zlostavljanje svog potomstva preče od svih prava koje djetetu garantuju zakoni, konvencije, pa i elementarna čovečnost… srlja u sunovrat.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu