Za sve to vrijeme, punih 53 godine njena prava porodica ju je očajniči tražila, ne gubeći nadu da će je ipak nekada vidjeti.
Naime, Suzana, koja danas živi u Australiji i ima četvoro unučadi ispričala je ono čega se sjeća iz detinjstva.
– Kao dijete živjela sam sa svojih šestoro braće i sestara u starom župničkom domu u turističkom mjestu. Mama je bila samohrani roditelj, a braća i sestre i ja smo povremeno bili u hraniteljskim porodicama, pa smo se vraćali kući – ispričala je ona.
– U blizini je bila i porodica “putnika” sa kojima sam se sprijateljila kao dijete. Bili su iz Škotske. Žena, koju sam skoro cijeli život smatrala svojom majkom, imala je multiplu sklerozu. Imali su dva sina, a mislim da su željeli i djevojčicu – rekla je ona.
“Putnici” su grupa najčešće škotskih i irskih Roma koji se često sele sa cijelom svojom zajednicom, od grada do grada, zemlje do zemlje.
– Pitali su moju mamu mogu li da me odvedu u Diznilend i ona im je dala moj pasoš. Umjesto toga, odveli su me u Kanadu, zatim Australiju i kasnije Novi Zeland. To je uvijek bio njihov plan – dodala je. Suzana, čije je porodično prezime Pris. Oni su joj objasnili da je usvojena jer je njena porodica tako željela. Živjela sam u zajednici sa putnicima i živjela sam lijep život i bila sam prilično razmažena – rekla je ona i dodala da je bia voljena, da je lijepo živjela i da je obišla cijeli svijet sa ljudima za koje je vjerovala da su joj jedina porodica.
Pronašla rođake preko Fejsbuka
Istinu je saznala slučajno. Trebalo je da produži pasoš ali nije mogla da pronađe nijedan papirni dokaz o svom usvajanju. Tada se klupko odmotalo i njen muž je objavio apel na Fejsbuku ne bi li našli njenu pravu porodicu. Samo 30 minuta nakon objave, njeni rođaci u Pontefraktu su saznali za nju i požurili da odgovore njenom mužu. Sada je Suzana ponovo spojena sa četvoro od svojih šest braće i sestara.
Tagično, njena biološka majka je umrla prije osam godina ne znajući šta se dogodilo njenoj kćerki.
– Do danas ne znamo zašto se policija nikada nije uključila – rekla je Suzana i dodala:
-Mislim da je to zato što im je mama dala dozvolu da me odvedu i što smo svi u nekom trenutku bili u hraniteljskim porodicama. Ali tokom godina bilo je nekoliko pritužbi odjeljenju za nestale osobe i moja mama se stalno vraćala na mjesto gdje su putnici bili u nadi da će me pronaći
Kako je ispričala za “Daily Record”, a prenosi portal Najžena njeno ujedinjenje sa porodicom daje nadu svima koji su izgubili voljenu osobu da se čuda dešavaju.
– Ima nade – kaže ona.
Majka je godinama tražila
Suzanina nećaka Ema (41) je rekla da ju je njena baka godinama tražila, ali bezuspješno.
– Poslije njene smrti bilo je toliko pitanja koja su ostala bez odgovora. Tada su stvari bile drugačije. Nije bilo papirnog traga, nije bilo policijskog izveštaja – objasnila je ona i dodala: Nikada nismo mislili da će se ovo dogoditi. Bilo je nevjerovatno – posebno za moju mamu. Ona ima Parkinsonovu bolest i demenciju pa je nevjerovatno da je ponovo bila sa sestrom prije nego što joj se stanje pogoršalo. Ovakvi slučajevi pokazuju da nikada ne treba gubiti nadu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu