Iz Karibskog raja, silom prilika ranije nego što sam želio i planirao, vratih se iz Kankuna i sletih u Čikago po januarskom kijametu i snežnoj oluji. Odmah se ukrcah u autobus za Medison, usput kijamet a u Medisonu me dočeka snježna oluja – počinje svoju priču Predrag Rudović, koju je poslao dnevnom listu Politika za rubriku “Moj život u inostranstvu”, prenosi Blic.
Stigao sam u grad sat poslije ponoći. Svi prijatelji nikom ponikoše, nikoga nema da me čeka. Na ulasku u grad naručim vožnju uberom, i uspijem da je uklopim skoro u minut, tako da nisam morao da se mrznem i čekam vozača po snježnoj oluji kakve su česte zimi u Viskonsinu.
A vozač prijatan neki čovjek, odmah se vidi da je Latino Amerikanac, samo ne znam odakle je.
Putevi loši, klizavi, noć dušu dala da se ne izlazi nikuda iz kuće, i ja sam mu zahvalan sam mu što je uopšte izašao da vozi po ovakvom vremenu. Pita me kojim putem da ide, a ja mu kažem da nikuda ne žurim, kojim god želi neka vozi i samo lagano.
Malo zatim naravno pita me odakle se vraćam i ja mu rekoh da stižem iz Meksika.
– Oh, tamo je opasno, kaže mi ali ne sa bilo kakvom dozom arogancije, već sa glasom skrušenog, skromnog čovjeka.
– Moja žena je iz Meksika, dodaje. Ali bio sam tamo samo jednom, dio u kome ona živi je previše napet i opasan. Vi ste drugo, išli ste kao turista sigurno na bezbjednim mjestima.
– A vi odakle ste, pitam ja pošto vidim da je Latinos.
– Ja sam sa Kube, odgovara mi.
Oduševim se, jave mi se momenti sjećanja na moje šetnje Havanskim ulicama, zapljusnu me na tren u mislima kapi vode sa Malakona, srce mi zaigra ritmom muzike koji se na ovom rajskom ostrvu može čuti po cijli dan i noć.
Obožavam Kubu a od svih emigranata na ovom svijetu prema Kubancima gajim ogromno poštovanje. Za razliku od svih ostalih koji u potrazi za ličnom srećom kreću ka „obećanim rajevima” legalnim i nelegalnim putevima prelaze granicu, Kubanci to uglavnom čine improvizovanim splavovima, preko Karipskog mora, kako bi se domogli Floride. I zbog toga, uvijek kad ih sretnem, prema njima osjećam divljenje.
Razgovor smo nastavili o običnijim stvarima.
– Kuba je prelijepa. Najbolji šećer pravi se na Kubi. Najbolji duvan gaji se na Kubi. Kada bi se samo otvorili bili bi najbrže rastuća ekonomija. A Kuba je najbezbjednije mjesto za turiste, kaže on.
– Zato što se niko ne zeza sa vlastima, komentarišem ja kroz šalu.
– Tako je. Na Kubi jedino ne smiješ da govoriš protiv vlasti. To se jedino ne smije. Ako možeš da ćutiš, u suštini imaš lijep i relativno obezbjeđen život.
– I muziku na svakom koraku. Kada sam bio u Havani čula se u svakoj ulici, ispred svake zagrde, u svakom dvorištu. Uvijek ta predivna muzika koju sam zavolio, počeo da je često slušam i naučio nekoliko pjesama na španskom zbog nje.
– Nema ljepše muzike od Kubanske niti bolje medicine nego što je Kubanska.
E tu se obojica složismo.
– A kako ste došli ovamo, upitah gotovo nehotice, pošto mi je prije toga rekao da je u Medisonu dvadeset i sedam godina. Upitah i poželjeh da povučem pitanje u istom trenutku, kao da sam znao da ću zaviriti u nešto duboko i privatno.
I glas mu se promijenio. Vozi kroz onaj kijamet i kao da skuplja riječi u ustima kojima će mi odgovoriti.
– Preko mora, kaže i napravi kratku pauzu. A onda nastavi.
– Prvi put smo ja i prijatelj pokušali da preplivamo. Ni splav nismo napravili. Pokušali smo plivajući. Ali on se udavio a mene su uhapsili i strpali u zatvor. Bio sam tamo sedam mjeseci.
Ali pobjegao sam im. I uspješno sam se krio neko vrijeme, a onda smo riješili da napravimo splav. Bilo nas je osmoro, među njima i moj otac. Ali nismo svi stigli do obale.
– Nevjerovatno, kažem ja i naravno ne usuđujem se da pitam šta je dalje bilo, i ko se nije domogao Floride od njih osmorice.
Žao mi je da ga slušam tako, u isto vrijeme i drago što sam ga pitao jer mi se čini da i on sam želi da još jedna duša više sazna za patnju ovog veličanstvenog naroda sa Kariba.
– I nikada se neću vratiti na Kubu, govori prkosno a jedva skriva suze. Kad god pomislim da se vratim i posjetim uvijek me nadvlada taj osjećaj užasa na moru i mog prijatelja koji se davi. Nikada se neću vratiti! Obožavam ovaj Medison, ne želim nigde drugdje da živim!
– Ali pogledajte ovaj snijeg i ovaj kijamet, kažem ja u pokušaju da mu skrenem misli. Zar Kuba nije raj naspram ovih zima u Viskonsinu.
– I snijeg sam zavolio, dodaje on još energičnije, još prkosnije. I snijeg sam zavolio! Volim čak i da ga čistim! Voziću do nekih pet sati izjutra pa onda odoh da čistim snijeg, pa na spavanje!
– Žao mi je. Iskreno mi je žao. Ali ko zna, možda jednoga dana… Nikada ne znate. Na kraju, vlasti je vlast a zemlja je zemlja….
Ostatak puta smo ćutali. Nisam želio više ništa da ga pitam. Znam ja dobro da ga zemlja zove svakoga dana, svake noći, i svakoga jutra poslije čišćenja snijega.
Dobro znam da se prije nego što zaspi u mislima vraća ulicama Havane i svog rodnog mjesta, da u snovima zaviruje u svoju roditeljsku kuću i kao duh prebira po sobama i namještaju. A znam i koliko ga boli što ga je zemlja odbacila.
I nadam se da će u budućnosti i on i zemlja naći snage za praštanje. Jedino zemlja i majka večito čekaju i vječito praštaju.
U tom se primakosmo mojoj zgradi. I dok sam izlazio iz njegovog auta i izvlačio torbu, pogledi su nam se sreli na tren.
– A je li, da nisi ti gladan, imam ovde nešto? – pita opet onako dobroćudno, skromno i skrušeno, sa glasom čovjeka koji je poslije mnogo muka pronašao svoj mir.
Vozač koji je ponudio putnika parčetom hljeba koje ima. Mora biti da zbog ovakvih pravednika, „ne svetih, a svetih”, ma koje vjere bili, Bog još uvijek u svojoj milosti drži ovaj svijet.
– Neka hvala, puno hvala na vožnji. I sve najbolje prijatelju!
Uvukao sam se u stan, pobacao torbe na pod, uključio grejanje, nasuo sebi dupli viski i kroz mračnu sobu posmatrao kao napolju veje snježna oluja i nanosi smetove po parkingu.
I dugo sam razmišljao kako jedna izbjeglica iz Karibskog raja obožava vožnju po ovom kijametu, kako je vjerovatno već stigao kući i kako se sprema da čisti ovaj sneg”, piše na kraju svoje priče za Politiku Predrag Rudović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu