“Vestern o traumi za poneti” i “melodrama o bolu strpanom u kofer” tako komad po tekstu mlade spisateljice Vide Davidović, opisuje rediteljka Jelena Bogavac.
Komad „Bruklin i mačke u kontejnerima“ je nastao kao pokušaj da se rekonstruiše jedno lično sjećanje koje se otima, opire i potiskuje, traumatsko sjećanje koje leprša po glavi jedne djevojčice i ostaje neimenovano i osporeno, zaključano u jednom malom gradu u Bosni i Hercegovini – gradu koji sa sobom vuče u ekstazu i ponor istovremeno.
Izvedbena verzija ovog teksta za Regionalno pozorište u Novom Pazaru prebacuje lični na kolektivni plan, tako da trauma ne postaje samo trauma djevojčice, već kolektivna trauma društva, mutnih međuljudskih odnosa i propalih odnosa u mestima koja „čine ljudi“ (a pitanje je i šta se dešava kad ljudi prestanu to da budu).
Smješteni u dobro poznatu kafanu i u krug starih prijatelja, junaci preispituju zajedničkim sredstvima sjećanja, strahove i očekivanja, velike ljubavi i male smrti. U jednom trenutku opraštaju. U jednom trenutku ne zaboravljaju. Mrze i vole. Šta je od toga važnije?
Ljubavna priča o silovanju. O tome kako je jedna djevojčica rekla ne i pristala na sve. Kako je poslije razbila izlog kafane koferom i pobjegla. O tome kako je jedno izvini rečeno prekasno. O tom jednom mnogo zgodnom tipu koga je alkohol razvalio. Koji je klasičan siledžija mekog srca i nesrećnog djetinjstva. Priča o tome kako su se to dvoje užasno voljeli. Baš užasno. O tome kako jedna mama pije a jedan tata se bije.
O noći u kojoj su se neki ljudi napili u kafani i sjećali mladosti. Noći kad su popili sve što je bilo u kafani, na crtu iz mladosti i sutra nisu platili ništa. Jer je račun bio preveliki. O toj ženi isto, što drži već godinama tu kafanu i veliki je laf – zaboravlja dugove. Ona mnogo dobro pjeva ima dobre noge i dobra je ko lebac – kad joj prekipi psuje, poslije pije, poslije plače, poslije se našminka.
I o tom njenom „dečku“ od pedeset godina koga hljebom hrani. Koji je bio dobar dasa pravi šmeker ali sad je dosta propao. Ali njih dvoje su nokat i meso, pravi par. Grebu se pa se maze kao neke mačketine. Iz kontejnera.
Priča o tome kako je jedna beba prespavala noć u kafani u kolicima naslonjenim na zvučnik. Kako su treštali narodnjaci dok su mama i tata slavili petnaest godina mature. O toj noći koje se beba neće sjećati naravno, bila je mala. I bolje jer, te noći mama joj je pila leksilijume i votku, igrala na stolu i dobila šamar od tate. Tata se toliko kažu napio da nije mogla da utjera kolica sa bebom u stan, nije otišao ujutru ni na džoging ni na posao – dan mu je potpuno pukao i bio je mamuran.
Zvuči poznato? Vestern o traumi za ponijeti. Melodrama o bolu strpanom u kofer. Tragedija jednog duboko istraumiranog društva , to o predstavi kaže rediteljka Jelena Bogavac.
„Važno suočiti se sa strahovima“
„Jako je važno suočiti se sa svojim strahovima i traumama, pozorište koje ogoljava i čini vidljivom i izvjesno proživljenom jednu traumu, a koja je više različitih trauma koje se ciklično razvijaju u jedno opšte osjećanje pada društvenog, to znači pozorište društvu, to ono radi, tu ima svrhu i tu je ono izlječiteljsko, to je to katarzično, osjećaj straha i sažaljenja koji prolazimo sami sa sobom i u odnos na sebe u toj oglednoj situaciji kada razgledamo premise i pravilnosti života posljednjih decenija“, piše N1.
Ta istina pokazanog, dokumentarna i emotivna istina pokazanog i odigranog osnov je suočenja publike i izvođača, a sve u dobroj nameri da se društvo popravi, dodaje rediteljka. Pozorište, kaže ona, mora da bude kritično sa jako dobrom namerom u odnosu na društvo kojem se obraća.
– Moja pozorišna etika je sva satkana od toga – zaključila je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu