Stoga je neophodno započeti pravnu borbu kako bi njena zaostavština bila sačuvana od potpunog zaborava navodi ona.
Jeftanovićeva ističe da joj je otac Predrag često pripovijedao o velikom ugledu i životu njihove porodice u Sarajevu – sve do kobne 1941. godine.
– Kao i većina sarajevskih Srba, tako su i Jeftanovići preko noći postali nepoželjni u svom gradu. Na početku rata ustaše su odvele djeda Dušana u zatvor, a zatim je vjerovatno interniran u koncentracioni logor Jasenovac, odakle se nije vratio. To je bilo veoma tragično i teško vrijeme za moju baku, koja je ostala sa troje male djece – navodi Andrea.
Nakon odvođenja dede u Jasenovac, njihove nevolje nisu prestale, dobili su prijetnje po život, konstantno su ih maltretirali.
– Baka je jednog dana dobila pismo u kojem je pisalo da će svi biti pobijeni ako djeca ne pređu u katolicizam. Ona je to uradila, ali se ni tada nije osjećala bezbjedno. Njen bogati brat iz Čilea upozorio je da bi sa djecom odmah trebala napustiti Sarajevo, što je ona i uradila – naglašava Andrea Jeftanović.
Novi dom u Čileu
Ona objašnjava da su Jeftanovići, zahvaljujući novcu koji je poslao bakin brat, prvo otišli u Beč, zatim u Barselonu, odakle su otplovili za Čile, gdje je u to vrijeme postojala velika jugoslovenska zajednica.
– U Čile su došli bez ičega, jer od bogatstva Jeftanovića nije ostalo ništa, sve su morali ostaviti da bi spasili živote. Ipak, bakin brat im je bio velika podrška. Zahvaljujući njemu živjeli su u finoj kući, a moj otac, stric i tetka bili su u mogućnosti da završe dobre škole i fakultete – navodi Jeftanovićeva.
Andrea se prisjetila da je njen otac Predrag cijeli život patio za svojim ocem, ali da je rijetko o tome pričao.
– Moj otac je bio poznati ekonomista, a majka fizioterapeut. Mnogo su radili da bi imali pristojan život. Otac je uvijek želio da se vrati u Sarajevo, koje je nekoliko puta i posjećivao. Stalno je pokušavao da istjera neku pravdu, kontaktirao je advokate u želji da započne proces povratka nacionalizovane imovine, ali nikada nije ništa postigao – napominje Jeftanovićeva.
Borba za povratak imovine
Andrea navodi da joj je ovo treća posjeta Sarajevu, a prva Istočnom Sarajevu, te da je svaki put sa njom bio i njen suprug Mauricio.
– Na ove prostore sam prvi put došla 1997. godine, a zatim 2002. Sastanak sa rukovodstvom Gradske uprave Istočno Sarajevo je moj prvi zvanični kontakt sa nekom institucijom. Sada je drugačije – imam neki čudan osjećaj. U Istočnom Sarajevu smo dočekani divno sa mnogo topline, mada tamo u Sarajevu na nas i dalje gledaju kao da vide duha – priča Jeftanovićeva.
Prema njenim riječima, tokom sastanka sa gradonačelnikom Istočnog Sarajeva Ljubišom Ćosićem ponuđena joj sva neophodna pravna pomoć oko pravne borbe za povratak imovine Jeftanovića.
“Imala sam sastanke sa advokatima. Moji rođaci i ja imamo arhivu i neke dokumente, fotografije i pisma koja su pripadala Jeftanovićima, a posjedujemo i dosta dokumentacije o njihovoj imovini.
– Sve nam to daje tračak nade da bismo ovog puta mogli imati nekog uspjeha – ističe Andrea.
Pomagali svima, a zaboravljeni
Andrea napominje da su sarajevske vlasti izbrisale gotovo svaku uspomenu na Jeftanoviće.
– Moja porodica zaslužuje da ima neko obilježje u Sarajevu. Gradonačelnik Ćosić me je informisao će u Istočnom Sarajevu jedna ulica biti nazvana po Jeftanovićima, ali mislim da bi bilo pravedno da tako bude i u federalnom Sarajevu.
Teško je shvatiti zašto već Jeftanovići nemaju obilježje i u tom dijelu Sarajeva. Odbijam da povjerujem da je razlog to što su – Srbi – navodi Andrea.
Ona je ukazala da Jeftanovići nisu pomagali samo Srbima, već i drugim narodima u tadašnjoj BiH, te da nema razloga da budu tretirani na ovakav način.
– Važno mi je da uspomena i zaostavština Jeftanovića bude sačuvana. Želim da u svom gradu imaju obilježje kakvo zaslužuju. To mi je jako važno jer sam tako vaspitana.
Ljudi trebaju da znaju da je u Sarajevu nekada postojala jedna ugledna porodica Jeftanović, iza koje je toliko toga ostalo – napominje Jeftanovićeva.
Za Istočno Sarajevo Jeftanovićeva kaže da je mnogo ljepše nego što je mogla i zamisliti, posebno kada je čula da na mjestu grada prije proteklog rata gotovo ničeg nije bilo.
– Treba da budete ponosni na ono što ste za tako kratko vrijeme postigli. Ovo je divan grad sa velikom budućnošću. Neopisivo mi je drago što će Istočno Sarajevo da njeguje trediciju na Jeftanoviće, kad već to njihov rodni grad nije uradio – poručuje Andrea Jeftanović.
Andrea ima dva sina, stariji (18) studira pravo, a želja mu je da se jednog dana uključi u borbu oko povratka imovine Jeftanovića u Sarajevu, a drugi (14) ide u srednju školu.
Jeftanovićeva je diplomirani sociolog, doktorirala je latinoameričku književnost na Univerzitetu Kalifornije u Berkliju i predaje na Univerzitetu u Santjagu.
Ona je i romanopisac, dobitnica više nagrada iz književnosti, a radi i kao pozorišni kritičar.
Gligorije Jeftanović bio je vlasnik sarajevske ciglane i fabrike gajtana, kao i krečane u Hadžićima, te jedan od osnivača Srpske štedionice i Srpske narodne banke u Sarajevu.
Bio je poznat i po tome što je nesebično pomagao sarajevsku sirotinju, bez obzira koje su nacije bili. Bogato je darivao Crkvu i pomagao osnivanja prosvjetnih i kulturno-umjetničkih društava.
Među brojnim značajnim građevinama Jeftanovića jeste i današnji simbol Sarajeva u blizini Gazi Husrev-begovog bezistana – hotel “Evropa”, koji je Gligorije sagradio i svečano otvorio 12. decembra 1882. godine.
Zdravko Jeftanović, najmlađi Gligorijev sin, jedan od osnivača Sportskog kluba “Slavija” i jedan od prvih sportista u Sarajevu, tokom studija u Švajcarskoj pobjeđivao je na gotovo svim atletskim takmičenjima.
Ogromnu imovinu Jeftanovića, kao i ostalih viđenijih srpskih sarajevskih porodica, otela je i nacionalizovala komunistička vlast u Jugoslaviji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu