Za ciljeve nove vlade postavio je gotovo sve što godinama i decenijama tišti Srpsku: rast plata, zaposlenosti, sprečavanje rada na crno, ukidanje parafiskalnih nameta, borbu protiv odliva stanovništva.
Da li zbog njegove tihe naravi, toga što je godinama bio poslanik ili nečeg trećeg, na noge su mu došli sve koje je pozvao, pa i svi opozicionari. Plus za Viškovića je i prijetnja budućim ministrima i direktorima da će ih smjenjivati ako ne budu znali da rade, a da će koalicionim patrijama oduzimati resore ako ne zamijene svoje nesposobnjakoviće.
Izjave njegovih kritičara da je u privredi radio samo kao šef voznog parka imale bi smisla da u bliskoj prošlosti nismo imali premijere koji u životu nisu radili čak ni to.
Međutim, iznad svega stoji veliki upitnik da će budući premijer moći da radi kako je planirao. Izjavom da će mu koalicione partije same dostaviti imena ministara priznao je da se on mnogo ne pita oko personalnog sastava vlade. Drugo, ulazak većeg broja partija u vlast znači više krokodila u maloj bari, koje će morati da drži na oku. I treće, za bilo kakve rezove u vladi potrebna je ogromna politička moć i autoritet koju u RS ima samo jedan čovjek, lider partije iz koje mandatar dolazi.
Zato je ključno pitanje da li će predsjednik SNSD dati Viškoviću odriješene ruke da radi najbolje što zna ili će on biti samo ikebana do Dodikovog povratka iz Sarajeva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu