Kako pričaju ljudi koji poznaju porodicu dječaka, on je bio spartanski vaspitavan, a njegovi roditelji su govorili da su “ponosni na svog malog genijalca”, jer pored obaveza u elitnoj školi, on ide i na brojne vannastavne aktivnosti i uspješno ih obavlja. Govori nekoliko jezika, ide u školu glume, muzičku školu, trenira više sportova, postiže najbolje rezultate na takmičenjima, odlikaš je.
Fenomen ambicioznih roditelja
Tim povodom u razgovoru sa psiholozima, Vlastimirom Stamenkovićem i Leom Ivaniševićem, oni su rekli nešto više o fenomenu ambicioznih roditelja i o negativnim posljedicama vršenja pritiska na dijete.
– Fenomen ambicioznih roditelja je veoma čest u društvu. Ta vrsta pritiska roditelja na djecu, nerijetko ima štetne posljedice po mentalno i emocionalno stanje djece. Pretjerano visoka očekivanja roditelja od djece, stvaraju stres i pritisak na njih.
Ukoliko djeca ne ispune ta očekivanja, iz raznih razloga, to može da dovede do javljanja anksioznosti, depresije ili pojave drugih problema. Ukoliko se djeca preopterete aktivnostima, uslijed manjka vremena za igru i druženja sa vršnjacima, može da uslijedi i socijalna izolacija, rekao je psiholog Vlastimir Stamenković.
Psiholog Leo Ivanišević je istakao kako je ovo uobičajena pojava za emotivno nezrele roditelje koji djecu vide kao produžetke sebe.
– To je uvijek problem, jer je zadatak roditelja da njeguje djetetov autentični razvoj, da ga osposobi za život i pomogne mu da spozna svoje jedinstvene talente i interesovanja.
Djeca se odgajaju kako bi postali samostalne i nezavisne individue, a ne klonovi roditelja. Djeca teže da se identifikuju sa svojim roditeljima tako da je neminovno da će vaše dijete po nečemu ličiti na vas. Međutim, djeca gledaju vaše postupke, a ne vaše riječi. Ona uče od roditelja po modelu onoga što roditelj jeste, ne po modelu onoga što bi roditelj jako volio da bude, a nije.
Djeca moraju da imaju vremena za odmor i igru
– Uslijed prenatrpanosti aktivnostima kod djece se javlja i nezainteresovanost za rad. Muzičke škole, škole glume, baleta mogu da budu veoma korisne za djecu, ali one moraju da budu u skladu sa dječijim interesovanjima, u suprotnom djeca neće da budu motivisana za rad, jer te škole zahtjevaju veliko angažovanje djeteta.
Veoma je važno da djeca imaju dovoljno vremena za igru, da imaju mogućnost da budu djeca. Da im se pruži prilika da sami razvijaju svoje talente i interesovanja, da uživaju u svom djetinjstvu, ističe psiholog Vlastimir Stamenković.
A sa ovom tvrdnjom se slaže i Leo Ivanišević.
– Nije poenta vanškolskih aktivnosti da stvaraju pritisak. Bolje je da dijete ima jednu vanškolsku aktivnost koju stvarno voli i u okviru koje ima lijepu zajednicu (jedan sport, jedan jezik, jedan instrument), nego tri ili četiri od kojih pada na nos.
Takođe, vanškolske aktivnosti nisu obavezne i ne treba pritiskati djecu da istraju u nečemu samo zarad istrajnosti. Ove aktivnosti su tu kako bi djeca mogla da isprobaju svašta i pronađu se u nečemu, stoga potpuno je u redu da dijete napusti jednu aktivnost da bi isprobalo drugu.
Ako je dijete primorano da žonglira između aktivnosti, da bira između rađenja domaćeg i odlaska na trening ili ukoliko mu aktivnosti zauzimaju sve slobodno vrijeme, to je znak da treba smanjiti obim.
Roditelji, upoznajte svoju djecu
Psiholog Stamenković ističe da roditelji treba da upoznaju svoje dijete i da imaju realna očekivanja od njega.
– Roditelji treba da budu svjesni toga da često prenose svoje frustracije na djecu, naročito ako nisu zadovoljni životima koje žive. Dijete mora da ima vremena za odmor, za igru, za druženje sa vršnjacima.. Roditelji moraju biti svjesni kada preteruju sa vannastavnim aktivnostima. Moraju da budu uvijek spremni da saslušaju svoju djecu, da bi razumjeli njihove potrebe.
Kada je riječ o zahtjevima, tu roditelji moraju da budu konkretni i jasni, ali, takođe, moraju da ih motivišu i da im pruže podršku za njihove ambicije. Moraju da budu svjesni posljedica koje mogu da nastanu uslijed preopterećivanja djece.
Treba uključivati i dijete u proces donošenja odluka. Treba buditi, na taj način osjećaj kontrole i samostalnosti što svakako doprinosi njihovom mentalnom zdravlju. Svojim iskustvom roditelj treba da podrži i usmjeri dijete na odluke koje će da budu najbolje za njegov razvoj.
Visoka očekivanja moraju da budu praćena bezbjednim emotivnim odnosom
Leo ističe da će pojedina djeca veoma otvoreno da izraze nezadovoljstvo verbalno: “Ovo me više ne zanima”, “Ne želim da idem na ovo.” Dok će neka druga djeca prosto početi da izbjegavaju obaveze i da podbacuju u njima.
– Ukoliko je roditelj previše rigidan i insistira na tom prevelikom broju obaveza, dijete će prosto početi da laže. Ići će u park sa društvom onda kada bi trebalo da je na treningu ili će naći neki drugi način da izvrda te obaveze.
Kada je riječ o očekivanjima, da li ih uopšte treba postavljati, koliki pritisak vrše na djecu i na koji način ih treba predstaviti (u smislu ako se očekuje nešto od djeteta na koji način mu to reći, a ne izvršiti pritisak) u redu je da postoje visoka očekivanja od djece, jer zadatak roditelja jeste da guraju djecu u smjeru razvoja i da ih podstiču da ostvaruju potencijale.
Međutim, visoka očekivanja poručuju: “Ja vjerujem da ti to možeš i želim ti uspjeh, jer te volim”, ali, ta visoka očekivanja moraju da budu praćena jednim toplim i bezbjednim emotivnim odnosom u kom se dijete vrijednuje zbog onoga što ono jeste, a ne zbog onoga što radi, piše Žena Blic.
Ukoliko djeca strahuju od toga da će biti odbačena ukoliko ne isporuče rezultate, visoka očekivanja imaju kontraefekat, počinju da stvaraju pritisak, a dijete stiče uvjerenje da je dobro samo onda kada ostvaruje uspjeh i da ga bez tog uspjeha niko ne bi volio. Drugim riječima, dijete stiče uvjerenje da ono, samo po sebi nije vrijedno ljubavi ukoliko ne ostvaruje rezultate.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu