Tu živi petoro mališana, svi jedno drugom do ušiju. Ljubica je najstarija, ima osam godina, slijedi je Andraš (7), pa Nikola (5), zatim Anastasija (4), i na kraju Violeta, najmlađa od samo dvije godine, piše Blic.
Ulaz u kuću porodice Andraša i Valentine Gligor čuvaju dva psa. Čuvaju djecu, drugo nemaju šta. Unutra usred dana mrak.
Plastika na prozorima ne dozvoljava da prodre svjetlo, struje nemaju jer je Andraš uz trećinu kuće naslijedio i očev dug za struju koji ne može da plati.
U sobi tri kreveta i peć bubnjara, tolika da tek nešto malo ogrije djecu. Iako je maj, još je hladno. Kiša, vlaga, buđ uvlače se u kosti. Duva sa svih strana, previše je rupa u zidovima, ne pomažu ni zakrpe od stare odjeće. Djeca se igraju na hladnom, zemljanom podu pokrivenom izlizanim linoleumom. Stare igračke svuda po sobi. To je njihov kutak, to je njihov dom. Oni, međutim, imaju samo jednu želju – da imaju televizor jer mnogo vole da gledaju crtane filmove.
– Ja bih voljela da imam televizor, da gledam crtaće. Najviše volim Sunđer Boba, ali mi se sviđa i Lignjoslav – stidljivo kaže četvorogodišnja Anastasija.
Porodica Gligor živi od socijalne pomoći i dječjeg dodatka, ukupno 34.000 dinara. I Andraš radi, gdje ima posla i koliko može jer zbog velikog bruha na stomaku ne može da radi teže poslove.
– Radio sam u Beogradu na građevini, ali sada više ne mogu. Ne smijem zbog ovolikog bruha. Sada pomažem starijim ženama u selu, radim u njihovim baštama, okrečim im kuću, neke lakše poslove po dvorištu. Za hranu djeci uvijek zaradim, oni nisu nikad gladni i ne smiju da budu. Gajim i svinje i koze, pa tako prehranjujem porodicu – priča Andraš Gligor.
Supruga Valentina hvali ga da je dobar muž.
Dobar je moj Andraš, ne bih ga mijenjala ni za koga na svijetu. Radi kad god ga pozovu, a kad je kod kuće, pomaže meni, opere, ponekad i skuva ručak, ništa mu nije teško. Ne pije, ne luduje, uvijek je sa mnom i sa djecom, uz stidljiv osmijeh priča Valentina.
– Snalazim se i ovako, ali mnogo bi bilo lakše da imamo struju, pa da nabavimo neki frižider i ljeti sačuvamo hranu, a i djecu bih lakše kupala. Ovako, sačekamo ovo dvoje starijih da dođu iz škole, onda Andraš nacjepa drva, ugrijem vodu na šporetu i okupam ih sve petoro ovdje nasred sobe u koritu – objašnjava Valentina.
U manjoj prostoriji, koja bi trebalo da bude kuhinja, oronuli sto i dvije stolice, prastara vitrina i još stariji šporet.
– Ovdje kuvam, šporet mi baš dobro služi. A djeca nisu zahtjevna, jedu sve. Hvala bogu, zdravi su. Ispečem krompir, napravim supu, ponekad paprikaš sa krilcima. Sve jedu, ali najviše vole slatkiše – kaže majka.
Andraš i Valentina skrušeno kažu da bi voljeli da žive u boljim uslovima, zbog djece.
– Meni ništa ne treba, ja mogu ovdje da živim, ali djeca… Kada me pitaju mama kada ćemo moći ovdje kod nas da gledamo Sunđer Boba, ja ne znam šta da im kažem. Ja samo ponavljam biće, biće – prepričava Valentina.
I pored svega ovoga, ljubavi u ovoj porodici ne manjka. Djeca su vesela, druželjubiva, pričljiva, igraju se jedna sa drugima, sa tatom, mamom. Osmijeh im je stalno na licu.
Brinu jedni o drugima
Ljubica i Andraš su u školi, a za to vrijeme Nikola se igra sa Anastasijom. Rastvore malo tečnosti za pranje sudova u bočicu, pa prave balone. Violeta ih oduševljeno gleda i trčkara za njima. Nikola je pravi nestaško, istrčava napolje, voli da preskače barice,
Violeta ga u stopu prati, ali premala je za tu vodu, pa upadne u baricu. Njoj to nimalo ne smeta, oduševljeno se i dalje utrkuje s bratom. Anastasija, međutim, trči po mamu. Zna da sestra mora da bude odmah presvučena, kao velika brine o njoj. To je njihova svakodnevica, druge igračke nemaju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu