Sve to se, u doba korone, zove „nova normalnost“.
Tako zemaljski život teče, još od 5. marta, kada je u Banjaluci otkriven prvi zaraženi kovid virusom u BiH. Od izbijanja španskog gripa, koji je početkom 20. vijeka ubio najmanje 50 miliona ljudi, svijet nije doživio težu pandemiju, poručuju stručnjaci. U Bosni i Hercegovini strah i strijepnja, koju je izazvao „nevidljivi neprijatelj“, mnoge je podsetio na ratne godine devedesetih.
Martovska iskustva
Od marta, kada se virus uselio u naše živote, preko glava smo preturili svašta: od paničnog kupovanja ogromnih količina toalet papira, hrane i sredstava za dezinfekciju, do uvođenja vanrednog stanja, tokom kojeg su specijalci MUP RS, valjda da bi narod zaštitili od virusa, na ulice izašli naoružani dugim cijevima.
Od totalnog „lokdauna“, tokom kojeg smo začupavili, jer su zatvoreni bili čak i frizerski saloni, dogurali smo do ljetnjeg opuštanja, kada su mnogi, po principu „jednom se živi“, spakovali kofere i zaputili se na odmor, pa smo svjedočili da je, zbog barijera na granicama s Hrvatskom i Crnom Gorom, nekad neugledni Neum postao „jedina slobodna teritorija na Jadranu“ i turistička top destinacija.
Nakon ljeta stigla je jesen s predizbornom kampanjom i naglim rastom broja zaraženih, bolesnih i umrlih, ali i sa prilagođavanjem na život za koronom.
Anketa
Poslije svega, mnogi građani na pitanje šta im je najteže palo u korona godini i koja im „nova normalnost“ djeluje najnenormalnije, daju vrlo različite odgovore. U mini anketi, koju je provela Srpskainfo, većina ispitanih tvrdi da im najviše smeta onlajn nastava.
Ipak, bilo je i sasvim drugačijih odgovora.
– Najgore je što ne smijem izaći iz kuće poslije 23 časa. Kad mi nestane cigareta i alkohola pomislim, bolje bi mi bilo da sam negdje na selu, jer neko od komšija uvijek ima toga u šteku, nego što sam zarobljen u centru zaključanog grada – kaže Slađan Tomić, novinar iz Sarajeva.
Njegova sugrađanka Nermina Mujagić smatra da je najgore „što su se nenormalni ufurali da su normalni“, a Gorjana Rosić iz Banjaluke poručuje: “najnenormalnije je što se sve ovo zove normalnošću, bilo kakvom”.
Korona žurke
Vladanka S. iz Doboja, međutim, kaže da je ova godina, koju će mnogi pamtiti po tjeskobi i patnji, za nju najsrećnija u životu, jer se u jeku korona pandemije udala i postala majka.
– Ipak, nikad neću zaboraviti da sam se porađala pod maskom i da čak ni suprug nije mogao doći u porodilište da me posjeti – kaže mlada majka.
Neki se, opet, s gorčinom i bijesom prisjećaju „korona žurki“ na kojima su se potajno provodili i bahatili pojedini političari, koji su javno zagovarali odgovorno ponašanje, sve sa maskom i fizičkom distancom.
A šta nam otkrivaju istraživanja? Psiholozi Srđan Puhalo, Vladimir Turjačanin, Kaja Damjanovič i Miloš Pralica nedavno su objavili studiju pod nazivom „Nova normalnost“, koja se bavi analizom stavova, percepcija i ponašanja građana BiH na početku kovid pandemije. Ovo istraživanje, u kojem su ispitani stavovi 2.099 građana, različite životne dobi i obrazovanja iz svih krajeva BiH, urađeno je uz podršku Fondacije Fridrih Ebert u BiH.
Paradoks
Ispostavilo se, između ostalog, da su početkom aprila, kada smo imali 459 zaraženih i 13 preminulih u BiH, strah od korone bio mnogo izraženiji nego šest meseci kasnije, kada su te brojke bile čak 70 puta veće.
– Vremenom, ljudi su počeli da se navikavaju na život sa korona virusom, na takozvanu “novu normalnost”. Društvene, političke, ekonomske i psihološke posljedice života u ovakvim uslovima produženog osjećanja prijetnje i smanjene mogućnosti kretanja i komunikacija tek treba da vidimo – upozorili su istraživači.
Da ovakav “paradoks” nije naš domaći specijalitet pokazuju i istraživanja iz Kine, koja su takođe potvrdila da velika anksioznost u početku epidemije kasnije popušta, iako je broj umrlih i zaraženih povećan.
Ne vjeruju institucijama
Istraživanje “Nova normalnost” pokazalo je, između ostalog, da građani BiH ni u jeku pandemije ne vjeruju mnogo institucijama. Anketa provedena u aprilu, u vrijeme vanrednog stanja, pokazala je da građani najviše vjeruju naučnicima i porodičnim ljekarima, a najmanje medijima, društvenim mrežama i političarima.
Ispostavilo se, takođe da, iako žele da o korona virusu znaju što više, ispitanici tvrde da su zatrpani vijestima o korona virusu i da ih one dodatno uznemiruju.
Da smo preplavljeni vijestima o pandemiji smatra čak 85 odsto ispitanika. Polovina ispitanika nastoji da se ne izlaže informacijama o virusu kovid-19, a njih skoro 40 odsto je prestalo da prati vijesti o ovoj temi. Otprilike isti procenat građana se izjasnio da su im vijesti o koroni „dosadne“. Zanimljivo je da među njima prednjače muškarci.
Informisanost
I inače, stavovi muškaraca i žena o korona pandemiji se razlikuju, kako u svijetu tako i kod nas. Žene su, u odnosu na muškarce, više uznemirene praćenjem vijesti o virusu, ali češće razgovaraju o tome.
Žene u većoj mjeri smatraju da poznaju mjere predostrožnosti protiv širenja korone. Kod muškaraca je prisutniji strah da će se zaraziti, ali žene su spremnije da potraže medicinsku pomoć nakon pojave prvih simptoma bolesti, dok muškarci češće problem guraju pod tepih.
Ispostavilo se i da građani BiH dosta znaju o načinu širenja virusa, o simptomima i rizičnih grupama, te da se trude da se ponašaju odgovorno.
Više od 80 odsto građana je reklo da zbog epidemije nije prisustvovalo događajima na kojima se okuplja mnogo ljudi, a 84 odsto njih je provodilo više vremena kod kuće. Putovanje u inostranstvo u prvim mjesecima pandemije je otkazalo dvije trećine ispitanih, a njih 38 odsto je nabavilo zalihe hrane i higijenskih potrepština. Kontakte s drugim ljudima je izbjegavalo 45 odsto anketiranih.
“Aplauzi više nisu dovoljni”
Jedan od autora istraživanja, Srđan Puhalo, kaže da bi bilo zanimljivo sada provesti novo istraživanje i uporediti rezulatate, jer su se u međuvremenu mnoge stvari promijenile.
– U vrijeme našeg istraživanja bili smo na početku pandemije, a danas joj se nazire kraj. Tada smo malo znali o virusu, danas znamo mnogo više. Tada smo bili u karantinu, danas se trudimo da živimo „novu normalnost“. Tada smo razmišljali samo o zdravlju, a danas razmišljamo i o ekonomiji, zaposlenosti, obrazovanju. Tada smo aplaudirali medicinarima, danas aplauzi više nisu dovoljni. Tada smo bili preplašeni, danas smo umorni od svega – kaže Puhalo.
Najgora neizvjesnost
Da je umorna i iscrpljena životom u „novoj normalnosti“ i da sama sebi postavlja mnoga pitanja, priznaje i Jelena Živković, majka dvoje djece iz Banjaluke, zaposlena u jednoj međunarodnoj organizaciji.
– Najgora je neizvjesnost. Možda si zaražen, a to ne znaš, pa nikoga ne grliš. Kad ćemo moći živjeti kako smo navikli, putovati, grliti se? Šta će djeca naučiti u ovakvoj školi i životu koji žive, da li će nas ove okolnosti zauvijek promijeniti i šta će od nas ostati kad korona prođe – pita se Jelena.
Teorija zavjere
I kad korona prođe, izvjesno je, ostaće sklonost određenog broja ljudi ka teorijama zavjere. Kako se navodi u studiji “Nova normalnost”, istraživanje rađeno u SAD krajem aprila 2020. godine pokazuje da oko polovine ispitanika vjeruje da je virus vještački stvoren u Kini, da ga Kinezi koriste kao biološko oružje, te da Bil Gejts stvara uređaj za praćenje, koji će biti ubrizgan svakom ko primi kovid-19 vakcinu. Konzervativci, odnosno desno orijentisani Amerikanci, skloniji su da povjeruju u takve teorije zavere.
Zavjerenički raspoloženih ima i u BiH, istina mnogo manje, ali tendencije su slične.
– Ispitanici desnijih stavova i izrazitijeg zavjereničkog mentaliteta manje su zabrinuti zbog virusa i rjeđe vjeruju da bi se oni mogli zaraziti. Oni nemaju povjerenje ni u jednu instituciju, pa ni u informacije koje dolaze iz tih institucija – navode autori studije „Nova normalnost“.
Možda promoteri teorija zavjera neće nestati, ali će korona pandemija definitivno promijeniti svijet, jer su već aktuelna preispitivanja odnosa prema prirodi, prema radu, prema kapitalističkom društvenom poretku i upotrebi novih tehnologija.
Mladi i korona
A kako će sve to uticati na BiH?
– Što se tiče svijeta, promjena će biti i one se već dešavaju, ali to se nas zasad ne dotiče. Postavila su se mnoga pitanja i traže se novi odgovori, ali mi nismo u toj priči. To će za zakašnjenjem doći do nas, htjeli mi to ili ne. Ako me pitate hoćemo li postati bolji ljudi, ne vjerujem. Nas ni četiri godine rata nisu učinile boljima, a kamoli neki virus koji ni ne vidimo – zaključuje Srđan Puhalo.
Puhalo ocjenjuje da su, od svih stavova i ponašanja koji su detektovani u istraživanju, najopasnije ideje da je korona „jedan običan virus“ i uvjerenja tipa „to se meni neće desiti, nema šanse da budem zaražen“.
– Takvi ljudi su opasnost i za sebe i za druge, jer ne žele da se pridržavaju ni minimuma preporučenih mjera. Takvih stavova i ponašanja ima mnogo među mladim ljudima – kaže Puhalo i dodaje da je pitanje koliko su mladi odgovorni, ne samo prema sebi, nego i prema starijima.
Otuđenje
Na nedostatak solidarnosti i odgovornosti, a višak bahatosti, ukazali su i čitaoci u našoj mini anketi.
– Meni je u ovoj „novoj normalnosti“ najnenormalnije kad vidim pune autobuse, a propisanu distancu niko ne poštuje – kaže Radenko Mikanović, inženjer iz Prijedora.
Nikolina Rudić iz Laktaša dodaje da je najgore to što smo se, kako kaže, “maksimalno otuđili i podivljali”, dok Emil Karamatić iz Mostara ističe da se u doba korone “naglo povećao broj medicinskih stručnjaka na Fejsbuku”.
A Sarajlija Jasenko Krehić poručuje: „Najgore je što nam ni ova pogan od korone nije dovoljan dokaz da smo svi od iste japije!”
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu