Ljudi su roštiljali, slavili, putovali. Društvene mreže prepune su fotografija sa izletišta, uz piće i smijeh. Praznik rada se i ove godine svodi na produženi vikend, priliku za predah, barem za one kojima se ukazala takva mogućnost.
Ali, za mnoge radnike u Srpskoj ovaj dan nije značio ništa više od datuma na kalendaru. Jer, bilo je i onih koji su taj dan proveli, ni manje ni više nego na radnom mjestu. Medicinari, vatrogasci, policajci, vozači, novinari, ugostitelji. Ljudi čiji rad nikada ne staje, jer je sistem takav da uvijek neko mora da dežura, da pomogne, da spasi, da posluži. Njih često zaboravimo, a ne smijemo.
A sada i neke malo tužnije stvari.. Jer dok se dim sa roštilja dizao ka nebu, u Srpskoj se nastavila jedna druga, mnogo tiša i mračnija statistika. Prema podacima Republičkog inspektorata, prošle godine na poslu je poginulo deset radnika. Njih 93 je zadobilo teže povrede. Većina nesreća desila se u građevinskom sektoru. Ovi brojevi ne bi smjeli da budu prihvaćeni kao “dio posla”. Ipak, čini se da su postali surova norma.
Poslodavci moraju da vode računa o zaštiti na radu. Mnoga radna mjesta u građevinarstvu, industriji i komunalnim djelatnostima i dalje ne ispunjavaju ni minimum bezbjednosnih standarda. Oprema je često neadekvatna, zaštitna obuka se svodi na formalnost, a kada se desi tragedija, najlakše je, i najčešće, okriviti radnika.
U praksi, Prvi maj obično bude dan licemjerja. Političari, obavezno, upute čestitke, a ostatak godine prećute sve one koji nemaju ni osnovne uslove za rad.
Moramo da govorimo o ovome, ne samo dok traju ovi praznični dani, već svakog dana.
Jer između ražnjića i zdravica, ima i onih koji više nikada neće dočekati svoj praznik rada.
A rad bezbjedan po život nije luksuz. To je osnovno ljudsko pravo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu